U klasifikaciji faza genocida nad jednim narodom koju je napravio stručnjak za genocid, američki profesor Gregory H. Stanton faza razoružavanja budućih žrtava spada u visoku sedmu fazu vojnih priprema koja neposredno prethodi pogromu.
BiH se u svojoj novijoj historiji već jedanput susrela sa problemom razoružavanja koji je prethodio krvavom ratu protiv BiH ’90-tih godina. Miloševićev Generalštab JNA na čelu sa generalom Blagojem Adžićem je 14. maja 1990. godine donio odluku o oduzimanju oružja teritorijalne odbrane tadašnjih republika SFRJ: Slovenije, Hrvatske i BiH. To je bilo odbrambeno oružje i oprema koje su svojim novcem kupili građani ovih republika, i koje je bilo smješteno uz centre općina i uz radne organizacije u bivšoj zemlji. Pošto se nije radilo o oružju u vlasništvu JNA odn. države, odluka o oduzimanju oružja je bila potpuno nelegalna.
Toj odluci se suprotstavila Slovenija, koja je jedina spremna dočekala agresiju Miloševićeve JNA godinu dana kasnije. Da nije bilo oružja i opreme teritorijalne odbrane, Slovenija ne bi stigla da se adekvatno naoruža i opremi, i njeno stanovništvo bi možda doživjelo sudbinu građana BiH.
U BiH je nelegalno oduzeto oružje prvo smješteno u magacine JNA, a onda podijeljeno članovima SDS-a, u konačnici srpskom stanovništvu općenito. Stvoren je ogromni debalans u naoružanju u kojem je na jednoj strani stajala srbizirana JNA i naoružano srpsko stanovištvo, a na drugoj strani goloruki i izdani bošnjački narod u BiH. Ta situacija je ohrabrila Miloševićev režim da uz lokalno liderstvo Karadžića i Mladića krenu u osvajanje BiH i zatiranje bošnjačkog naroda.
Potpuno uništenje bošnjačkog naroda spriječeno je uz ogromne žrtve, a u krvi je stvorena Armija RBiH, kao jedini garant opstanka.
Mada tadašnja vlast nije tražila dozvolu od naroda da formira Vojsku Federacije BiH 1994. godine, a to nije bilo ni moguće u ratnim okolnostima, ovaj projekat se pokazao kao veoma uspješan. Glavni razlog uspjeha te reforme je bila činjenica da je Vojska Federacije imala jasnu pro-bosansku većinu kako u komandnom kadru, tako i među vojnicima. BiH je u Vojsci FBiH dobila jaku nacionalnu oružanu silu, adekvatno naoružanu odbrambenim oružjem podržanu od zapadnih saveznika kroz program “Opremi i obuči”, kao i kroz formiranje rendžerskih jedinica. Građani BiH su imali priliku da služe vojni rok i steknu znanja potrebna za odbranu zemlje ili čak da se dobrovoljno prijave za savladavanje osnovnih vojničkih znanja i vještina. Namjesto da se ovaj uspješan projekat iskoristi kao zdrava osnova za dalju izgradnju oružanih snaga sve do ulaska u NATO pakt i u sistem kolektivne sigurnosti, provedena je preuranjena i u nekim važnim elementima štetna reforma oružanih snaga koja je stupila na snagu 1. Januara 2006 godine.
Takva jedna krupna odluka koja nije uključivala ulazak u NATO pakt i koja se bazirala na praznim obećanjima međunarodne zajednice i navodnom putu ka članstvu u NATO-u kojeg se danas srpska politika u BiH odriče, nije se smjela donijeti bez referenduma na nivou BiH. Pravo građana BiH na samoodbranu koje im garantira Povelja UN, Glava VII, Član 51. ovom reformom odbrane je ozbiljno dovedeno u pitanje i BiH je imala međunarodnu obavezu da organizira referendum na tu temu. Nije izvjesno da bi se ta tzv. reforma provela da je referenduma bilo, jer bi se građani imali priliku upoznati i sa pozitivnim, ali još više i sa negativnim posljedicama te reforme.
Stvaranjem OS BiH su prije svega Bošnjaci dovedni u vrlo težak položaj, a odbrambena sposobnost zemlje i naroda je značajno umanjena. Pro-bosanska komponenta je od nekad dominantne snage u Vojsci Federacije BiH svedena na manjinsku komponentu, o kojoj se odlučuje i sa kojom se licitira. U generalskom zboru OS BiH djeluje svega 5 generala bošnjačke nacionalnosti, naspram čak 8 generala srpske i hrvatske nacionalnosti koji čine većinu, a samim tim imaju i većinsku kontrolu nad oružanim snagama.
Tzv. reforme koje se provode u OS BiH nisu ništa drugo nego stalno smanjivanje broja vojnika i uništavanje oružja i vojne opreme sve dok se oružane snage ne dovedu u poziciju da praktički postoje samo na papiru i ne mogu adekvatno braniti zemlju i narod. Nabavke novog oružja i opreme nema, novčana sredstva za vojsku su ograničena posebnim politikantskim dogovorima, građanima nije omogućeno da stiču vojna znanja i vještine potrebne za odbranu zemlje, a kontrola nad oružanim snagama je velikim dijelom predata u ruke srpskih i hrvatskih političkih i vojnih kadrova koji su sebi stavili u zadatak da demilitariziraju zemlju.
U isto vrijeme vojske Srbije i Hrvatske snažno rastu i naoružavaju se ofanzivnim oružjem počevši od 12 aviona F-16 za Hrvatsku iz Izraela, i 10 Mig-29 za Srbiju iz Rusije i Bjelorusije. Nabavljeno je 16 jurišnih helikoptera Kiowa za Hrvatsku, i jedan broj jurišnih i transportnih helikoptera Mi-24/35 i Mi-17 za Srbiju. Srbija će samo u 2018. godini uložiti 1 milijardu eura u naoružanje i opremu, a BiH neće niti centa.
Hrvatska je kupila 16 njemačkih samohodnih pancerhaubica tip 2000, a Srbija sama proizvodi sličan tip oružja. Pored toga Srbija je na poklon dobila i 30 tenkova T-72 i 30 transportera, koje novim tehnologijama značajno ojačavaju tenkovsku komponentu Vojske Srbije novim sistemom gađanja koje ti tenkovi posjeduju. To je ono što je poznato javnosti, ali nije isključena mogućnost da se naoružanje i oprema nabavlja i nekim drugim kanalima nepoznatim javnosti. Nije neuobičajeno da programi naoružavanja i opremanja budu i značajnim dijelom tajni.
Posebno opasan trend predstavlja nabavka nekoliko hiljada jurišnih pušaka za MUP RS (kao i određen broj za MUP kantona sa hrvatskom većinom u Federaciji) čime se zajedno sa oslanjanjem na paravojne grupe i formacije stvara jako pješačko jezgro koje sa dijelom oružja OS BiH na teritoriji RS i kantona sa hrvatskom većinom, ne isključujući i vojnu pomoć susjednih zemalja, može voditi rat ogromnih razmjera uperen protiv BiH sa ciljem konačnog uništenja bošnjačkog naroda i pravljenja novog genocida.
Čak i kada bi se ova vojna snaga samo iskoristila da se Bošnjaci stave u prostor “ograđen žicom” na teritoriju Federacije gdje predstavljaju većinu, to bi samo značilo da se uništenje Bošnjaka nastavlja “na rate”, jer bošnjačka Palestina ne bi imala šansi za dugotrajan opstanak razbijena na dvije enklave i pod direktnim neprijateljskim nadzorom.
Glavni instrument razoružavanja BiH instaliran je u Ministarstvo odbrane 16.07.2013. godine pod nazivom Strateški komitet za naoružanje, municiju, i minsko-eksplozivna sredstva (u javnosti poznat kao Strateški komitet za NMiMES). Komitet je osnovan sa prvobitnom namjerom da ispita sigurnost i ispravnost municije oružanih snaga, uništava opasnu municiju, i poboljša uslove skladištenja. Međutim vrlo brzo se ispostavilo da je to samo bio početak, i da se i ispravna municija uništava da bi se BiH demilitarizirala i razoružala. Municija koja se uništava je dobrim dijelom ispravna i čak se donira u inostranstvo, kao u slučaju donacija Vladi Iraka.
Pored Ministarstva odbrane BiH koje igra formalnu predsjedavajuću ulogu, članice komiteta se mogu podvesti pod pojam tzv. međunarodne zajednice. U Strateškom komitetu su zastupljeni svi, sem građana BiH, kojih se aktivnosti ovog komiteta najviše tiču, i čiji život i sigurnost ovise o radu ovog komiteta. Kako onda taj komitet može imati pravo da donosi sudbonosne odluke, kada njegovi članovi i njihove porodice ne snose posljedice odluka ovog komiteta ? Strateški komitet nema pravno utemeljenje ni u kakvom zakonu, ustavu, ili pravnom dokumentu, a još manje u Washingtonskom i Daytonskom sporazumu. Postavlja se pitanje ko je dozvolio da se jedan ovakav komitet uopće formira i na koji način građani ove države mogu uticati na rad ovog komiteta? Bošnjaci koji su već jednom u Srebrenici doživjeli izdaju tzv. međunarodne zajednice imaju vrlo opravdane razloge za zabrinutost radom jednog ovakvog komiteta i imaju puno pravo da sumnjaju u dobre namjere barem nekih članica istoga, jer sve zemlje svijeta nisu jednako prijateljski nastrojene prema državi BiH. Zašto se ovakvi komiteti ne osnivaju u Srbiji i Hrvatskoj i njihova municija ne uništava?
Od orginalnih 34,5 hiljada tona zatečene municije 2006., već je uništeno 55 % (18,8 hiljada tona), na uništavanje čeka još 6,7 hiljada tona, što će rezerve municije oružanih snaga svesti na 26 % orginalnog brojnog stanja u skladištima municije. Posebna situacija u MO BiH je nastala dolaskom HDZ-ovog kadra Marine Pendeš za ministra odbrane 31.03.2015. godine koja je u sadejstvu sa Generalom Antom Jelečom sve do 28.02.2018. godine imala visok nivo kontrole nad MO BiH. Ovaj dvojac je pokazao specijalnu odlučnost u provođenju programa uništavanja municije (stanje municije je smanjeno za 1/4), zdušno potpomognuti nekim zemljama iz Strateškog komiteta. Vrlo je indikativno da je Njemačka samo na zadnjem sastanku Strateškog komiteta donirala 200.000 eura, što nije prva takva donacija, da se uništavanje municije ubrza.
OS BiH raspolažu sa 40.000 komada pušaka raznih kalibara koje ne predstavljaju rizik za sigurnost, ali su proglašeni neperspektivnim. Ne postoji nijedan razlog zašto bi to oružje trebalo biti uništeno, obzirom da je JNA 1992 samo iz jednog skladišta TO otuđila 50.000 pušaka na Faletićima, to oružje bi trebalo biti vraćeno naprimjer građanima Sarajeva koji su ga davno kupili i platili, tj. trebalo bi biti donirano MUP KS kao osnova za formiranje budućeg rezervnog sastava. Koliko je važno spriječiti uništavanje ovih pušaka dovoljno govori činjenica da je za jednu pušku u ratu na slobodnim teritorijama istočne Bosne ginulo 3 do 4 vojnika Armije BiH. 40.000 pušaka jeste bilo jednako 120.000 života cvijeta BH mladosti.
Zemlje prijatelji BiH su uvidjele razmjere razoružavanja OS BiH, te u tom smislu treba shvatiti neke poteze koje povlače kako bi stanje ublažili. U najavi je donacije granata od 120 milimetara od strane SAD od više desetaka hiljada komada. Švicarska i SAD su već donirale opremu za pravilno skladištenje municije 2013. godine, a Vlada Saudijske Arabije donira 2 miliona maraka za modernizaciju skladišta municije ove godine.
Bez obzira na ove ohrabrujuće poteze, jasno je OS BiH, kao i MO BiH ne mogu dalje ovako biti vođeni i da probosanske snage moraju ući u program značajnih reformi usmjerenih ka podizanju borbene gotovosti OS BiH, pravljenjem novog ustroja i rasporeda kadrova koji odgovara stanju na popisu, kao i ponovnog uvođenja vojnog roka, te potpomaganja stvaranja rezervnog sastava MUP-ova kantona sve dok se ne uspostavi jak sistem odbrane koji će garantovati da se novi genocid neće ponoviti, odn. dok se ne stvore uslovi da BiH postane punopravna članica NATO pakta.
