Popodne se lagano pretapalo u veče. Kandila i sveće su dobijali svoje pravo značenje i kao svici obasjavali imena na nadgrobnim pločama.
Jednom u nedjelji odem do svojih roditelja. U jesen očistim od lišća. Ljeti od maca koje doleću sa topola. Zimi od snijega. Promjenim vodu. Stavim svježe cvijeće. Obrišem ploču na kojoj pišu imena moje majke i mog oca. Datumi rođenja i odlaska.
Prošlo je mnogo dana i noći od kada su otišli. Nijedna noć nije prošla a da ih nisam sanjao. I tu oni leže. U mojoj glavi. Srcu. Mislima. Počinjem da ličim na njih. Moje ruke. Prsti. Moji pokreti. Oni se nalaze u meni.
Kažem, popodne se lagano pretapalo u veče. Pošao sam kući. Još izdaleka sam ga ugledao i prepoznao. Sjedio je na maloj klupi skrajnutoj kraj puta. Stajao sam pored njega. Bio mi je leđima okrenut.
– Sjedi.
Polako sam sjeo pored njega. Bila je jesen. Neki vjetar je povremeno dolazio i nosio lišće. Ćutali smo. Dugo.
– Viđam te često.
– Da. Idem kod oca i majke. I ja ti se uvijek javim kad prođem.
– Znam.
Opet tišina. Pitao me je tiho, više za sebe
– Da li je vrijedelo?
Odgovorio sam i prije nego što je završio pitanje.
– Nije. Došao si rano. Iznenada. Nisu te razumijeli. Mnogi. Ovaj narod ne voli takve. Ne voli da se mjenja. Ne voli da radi. Na selu pitam – Zašto živite tako? Čistiji su vam svinjci od dvorišta. Oni mi kažu – Tako je živeo moj djeda, moj otac i tako ću živjeti i ja! A djeca, pitam? On pljune i zavali flašu toplog piva. Oduvjek sam mrzeo toplo pivo.
Okrenuo se ka meni i nasmijao. Onim njegovim razornim osmjehom kojim je pokretao planine i zaustavljao rijeke. Osmjehom velikog djeteta iza kojeg se krila ogromna želja za pridobijanjem povjerenja sagovornika. Mjenjanjem njegovog mišljenja u onakvo kakvo je on želio.
– Trebalo je većini naroda puno vremena da se pripreme za tvoj dolazak. Pokazao si šta je dobro a šta zlo. Pokazao si nam put, i istinu i život. Vidjeli su spas u tebi. Voljeli su te i ovi što su vodili druge, velike zemlje. Ti se nisi čuvao. Nisi mislio na sebe. Trošio si se mnogo. Da drugima bude bolje. Smetao si i onima koji su ti bili “bliski” i onima kojima si smetao živ. Oni što su mrzeli sve što dolazi spolja i plašili se svega stranog. Oni koji su živjeli od rata i krvi i plašili se pravde. Popovi te nisu voljeli a dao si im k’o što niko nije. Morao si da nestaneš. Zlo je nadvladalo.
Imao je onaj ledeni izraz lica, kada je bio mnogo ljut.
Počeli su da lete gačci i svrake i da krešte. Jedna mi se pokakila na rame. Sada je imao onaj treći osmjeh. Bore na čelu nabrane. Diskretni šeretski osmjeh i glava malo iskrivljena u stranu. Izvadio sam maramicu.
– Nemoj da brišeš, kažu da je to sreća.
Ostavio sam to svračije govno na ramenu. Zbog njega. Šta bih sve uradio za njega.
– Vidiš da me čuvaju. Ima jedan u onoj kućici. I dan i noć.
– Čuvaju te da ne vaskrsneš. A ne od drugih.
Opet se smijao.
– I kažeš, nije vrijedelo.
– Ne. Jedan dan sa svojom djecom vrijedi više od svega na svijetu. I stranku, kojoj si sve dao, rasturili je, ubili, oni koji su ti bili najbliži. I njima si smetao. Rijetko te ko spominje. Takav smo narod. Loš.
Tišina.
– Pođi kući. Pada mrak.
– Ja volim da dođem kasno kada gotovo nema nikoga.
– Zar te nije strah?
– Strah me je kad izađem odavde.
Opet tišina. Dugo ćutanje. Lupio sam kao i obično.
– Vidimo se opet.
– Možda. Ko zna.
– Ja ti uvijek mahnem kad prođem i kažem – Ćao, Zoki.
– Znam. Ima neki dođu jednom godišnje. Napravi se velika gužva i galama. Jedva čekam da odu i da se sve opet smiri. Volim kad dođu moji. Sami.
– Vremenom biće sve manje ovih za slikanje. Doći će odvojeno, u nekoliko kolona. Kao razbijena vojska. Ostaće samo tvoji. Idem polako.
– Možda su zatvorili kapiju.
– Ima jedna rupa u žici.
Ustao sam. Uzeo svoju torbu. Okrenuo se. Više nije bio na klupi. Pošao sam lagano. Pogledao sam ka njemu kao kad pogledam na odlasku mjesto gdje su moji roditelji. Samo je kandilo zatitralo. Samo je vjetar naletio. Samo je mjesec zasjao jače.
I tako će biti svaki dan i noć. Nedjelje. Mjeseci. Godine. Vijekovi.
Šta će biti sa nama? Sa našom djecom?
