Ima gradova koji su predodređeni da budu na vrhu, da su legitimno jedan od svjetskih centara, da stoljećima privlače pažnju miliona, ali ipak malo koji kao Istanbul. Jedini svjetski grad koji leži na dva kontinenta stotinama godina bio je formalno i pravno centar svijeta, a u posljednje vrijeme penje se visoko na toj ljestvici.
Najveći turski grad intenzivno je proživio novi uzlet svoje države, njene ekonomije i političke važnosti. Iako su posljednje godine priču pomalo usporile, rad i razvoj se vide na svakom koraku. Turke možete voljeti ili mrziti, ali im ne možete osporiti marljivost i upornost, smisao za trgovinu i uslužne djelatnosti.
Vjerujem da bi svaki naš turistički radnik za vrijeme boravka u Turskoj trebao pasti u depresiju. Taj nivo usluge i pažnje s kojom pristupaju mušteriji, mi nikad nećemo imati. Nekad imate osjećaj da bi radije cijeli lokal prilagodili vama nego dozvolili da odete nezadovoljni.
Drugo, i ne manje važno, svaki ugostiteljski objekt ima barem tri puta više radnika nego objekt iste veličine kod nas. Za vrhunsku uslugu morate imati i dovoljno ljudi, a vrhunsku uslugu ne može pružiti jedan čovjek koji pokriva petnaestak stolova, što je slučaj u našoj zemlji.
Kulturno-historijski spomenici priča su za sebe, vjerovatno nema sredine koja ima bogatiju tradiciju od ovog grada s 3.173 džamije, nebrojeno mnogo ostalih historijskih vrijednosti, dvoraca, crkvi, sinagoga i arhitektonskih spomenika najveće vrijednosti.
Samo Plavu džamiju dnevno u prosjeku posjeti trideset hiljada turista, a gužve su još veće gužve oko Topkapi palače. Taj stoljetni centar Osmanskog carstva nemoguće je predstaviti fotografijama, trebale bi ih hiljade. Njenu veličinu i grandioznost možda bi uspio predstaviti snimak dronom, ali za pravi doživljaj morate doći lično i prošetati prostorijama koje je kod nas popularizirala serija “Sulejman Veličanstveni”.
Baš zbog te serije većina turističkih obilazaka u posljednje vrijeme kreće od Sulejmanija džamije, najveće osmanske džamije u Istanbulu, druge najveće u Turskoj. Veća je samo džamija njegovog oca Selima u Edirneu. Za razliku od drugih atrakcija, ulaz u džamije je besplatan, a u samom centru Istanbula ima najmanje desetak onih koje bi vrijedilo posjetiti.
Sve je, naravno, jako lijepo uređeno i održavano, kako objekti, tako i kompletna infrastruktura. Topkapi palača, kao i Cisterne Bazilike, nevjerovatna “Utonula palača”, rezervoar za vodu iz vremena Justinijana, ovih se mjeseci dodatno restauriraju.
Osim nemjerljivog blaga kulturno-historijskih spomenika, Istanbul je Mekka gastronomske ponude i noćnog života. Trebalo bi vam pet života da posjetite svaki od sjajnih restorana u ovom gradu koji je stoljećima skupljao utjecaje kako bi mogao formirati raznoliku i orginalnu gastronomsku ponodu. Ono što je došlo od njihovih utjecaja došlo do naših prostora, samo je kap u moru onog što možete na Bosforu probati. Kada sa slanog pređete na slatko, shvatite da je Turcima u gastronomiji teško naći ravne.
Osim gastronomije, i trgovina je ta koja uvijek nosi ovaj posebni grad. Bilo da se radi o Velikom bazaru, toj čuvenoj Kapali čaršiji, radnjama kojima obiluje Sultanahmet četvrt ili nekom od stotina tržnih centara koji niču na sve strane, malo treba da shvatite da nigdje trgovina nije svoja na svome kao ovdje.
U Kapali čaršiji, tom drevnom trgovačkom centru s više od pet hiljada dućana i čak dvadeset dva ulaza/izlaza, još uvijek ne radi niti jedna žena. Kapali čaršija je zapravo Istanbul u malom, pravi presjek mentaliteta ljudi, tradicionalnih ekonomskih grana i mora posjetitelja koji nikada ne smiju smetnuti s uma da prva izrečena cijena ne smije biti posljednja, kako je sva čar trgovine u cjenjkanju.
Uz obilje pluseva, ovoj metropoli na sat i po leta od naše zemlje, našli smo i jedan u današnje vrijeme ozbiljan minus. Istanbul je idealan za odvikavanje od interneta. Treba vam prava sreća da negdje u gradu pronađete signal kojeg možete koristiti, a wifi je i u boljim hotelima loš.
Bilo kako bilo, Istanbul je blizu, cijene su povoljne, a ono što nudi teško je nadmašivo. Treba doći i uživati.
