Optužujući Bosnu i Hercegovinu za “islamski ekstremizam” i izazivajući strah od navodnih hiljada ekstremista koji se vraćaju s iračkog i sirijskog ratišta (istina je da je riječ o dvocifrenim brojevima), predsjednica Hrvatske zaboravlja da upravo država na čijem je čelu skriva, njenim rječnikom, “hiljade” zločinaca koji su od pravde iz Bosne i Hercegovine pobjegli u Hrvatsku (istina je opet u dvocifrenim brojevima).
Prije nego što hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pogleda u tuđe dvorište, bilo bi pametno, čak i poželjno, da počisti ispred svojih vrata. Optužujući Bosnu i Hercegovinu za “islamski ekstremizam” i izazivajući strah od navodnih hiljada ekstremista koji se vraćaju s iračkog i sirijskog ratišta (istina je da je riječ o dvocifrenim brojevima), predsjednica Hrvatske zaboravlja da upravo država na čijem je čelu skriva, njenim rječnikom, “hiljade” zločinaca koji su od pravde iz Bosne i Hercegovine pobjegli u Hrvatsku (istina je opet u dvocifrenim brojevima).
Podsjetimo da su Bosna i Hercegovina i Hrvatska 2013. godine potpisale protokol o saradnji u procesuiranju predmeta ratnih zločina. Time je trebalo onemogućiti osumnjičene za ratne zločine da izbjegnu pravdu izvan granica njihovih zemalja. Hrvatska se, naravno, ne drži dogovora.
Ivan Ančić, kako se navodi u predmetu koji protiv njega vodi Sud BiH, nedostupan je pravosudnim organima Bosne i Hercegovine. Inače, on je i hrvatski državljanin nastanjen u Splitu. Kako se navodi u optužnici, Ančić je od kraja juna 1993. godine do sredine augusta 1993., u vrijeme oružanog sukoba između jedinica Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike BiH, kao pripadnik III (V) bojne Vojne policije HVO-a, u svojstvu upravnika logora Dretelj kod Čapljine i istovremeno pomoćnika komandanta III (V) bojne Vojne policije za Jug i komandanta Kasarne Dretelj, vršio nadzor i imao potpunu kontrolu nad uvjetima u logoru Dretelj, gdje je bilo zatvoreno oko 2.000 civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima je bilo dječaka mlađih od 16 godina i muškaraca starijih od 60 godina, s područja općina Stolac, Čapljina, Prozor, Neum, Ljubuški i Mostar.
Mučenje i ubijanje civila
U optužnici se navodi da je Ivan Ančić počinio te podstrekavao i pomagao u činjenju nečovječnog postupanja, mučenja, ubistava, namjernog nanošenja snažnog tjelesnog i duševnog bola i patnje, tjelesnih povreda, izgladnjivanja, pljačkanja, prisiljavanja na prinudni rad te, kao nadređena i odgovorna osoba, propustio poduzeti razumne mjere u sprečavanju činjenja navedenih djela i kažnjavanju počinilaca, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Optužnica je potvrđena 8. januara 2014. godine.
Jakov Duvnjak također je nedostupan pravosudnim organima. U optužnici, koju je potvrdio i Sud BiH, navedeno je kako je Duvnjak, koji sada živi u Gračacu, kao pripadnik vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u junu 1993. godine u Kraljevoj Sutjesci ubio jednog civila bošnjačke nacionalnosti pucavši iz automatske puške.
Zlatan Mijo Jelić prije rata radio je u lokalnoj fabrici trikotaže. U ratu je bio zapovjednik vojne policije, a poslije rata biznismen i predsjednik NK Široki Brijeg. Danas je stanovnik Zagreba i rado viđen gost na javnim priredbama. Sud BiH potvrdio je 7. januara 2016. godine optužnicu koja ga tereti da je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti.
U optužnici se navodi da je Jelić od maja 1993. do početka marta 1994. godine, za vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i HVO-a, u svojstvu zapovjednika 1. djelatne bojne Vojne policije HVO-a te zapovjednika 1. lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a i zapovjednika Odbrane grada Mostara, koji je pod kontrolom imao sve jedinice na području grada Mostara, učestvovao u organiziranju i izvršenju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Mostar u cilju realizacije strateških ciljeva hrvatskog naroda, i to: etničkim čišćenjem, protupravnim lišavanjem slobode muškaraca i zatvaranjem u zatvore i logore, izvođenjem muškaraca na prinudne radove na liniji fronta i u živi štit te prisilnim progonom i premještanjem žena, djece i starih na teritoriju pod kontrolom ARBiH. Protiv Jelića je istragu vodilo i Tužilaštvo u Hagu te je predmet ustupilo Tužilaštvu BiH.
Nedavno je ovaj odbjegli general HVO-a učestvovao na Međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u Zagrebu, koju su otvorili hrvatski premijer Andrej Plenković i njemački veleposlanik u Hrvatskoj Thomas Schultz. Među “uglednim” gostima u Zagrebu pojavio se s Jelićem i njegov ratni suborac Željko Šiljeg, nekadašnji zapovjednik Operativne zone HVO-a Tomislavgrad. Prema informacijama Slobodne Bosne, Šiljeg je također pod istragom Tužilaštva BiH, zbog čega je preselio u Hrvatsku, odakle najavljuje osnivanje “Vlade Herceg‑Bosne u progonstvu” i kritizira rad bosanskohercegovačkog pravosuđa.
Perica Kustura još je jedan od pravosudnim organima nedostupnih BiH. Eno i njega u Zagrebu, ondje je nastanjen. U optužnici se, između ostalog, navodi da je Perica Kustura, kao pripadnik jedinice “Ante Starčević” HVO-a, počinio ubistvo i nanio tjelesne povrede pripadnicima Armije BiH zarobljenim prilikom napada HVO-a u mjestu Hrasnica u općini Gornji Vakuf. Kustura je pucao iz automatskog oružja na skupinu pripadnika Armije BiH zarobljenih tokom borbi u mjestu Hrasnica kod Uskoplja. Pritom je jednog zarobljenika ubio, a drugoga ranio i zatim ga pokušao ubiti, u čemu su ga spriječili drugi pripadnici HVO-a. Sud je 2014. godine potvrdio optužnicu.
Marinko Marić i Željko Rodin također su nedostupni našim pravosudnim organima. Obojica su nastanjeni u Splitu i državljani su Hrvatske. Prema navodima optužnice, Marinko Marić i Željko Rodin postupali su u drugoj polovini 1993. godine u logorima Gabela, Silos i Dretelj suprotno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civila tokom rata, kao pripadnici brigade HVO-a “Knez Domagoj” u svojstvu isljednika Sigurnosno-informativne službe (SIS) ove brigade.
Isljednik u Gabeli
Marić je 10. augusta 1993. godine u logoru Gabela, nakon ispitivanja dvojice zatvorenika, naredio da jednog zatvorenika, koji je ležao u besvjesnom stanju napukle lobanje u lokvi krvi, iznesu ispred zgrade i da mu iz plastičnih boca sipaju vodu u usta, nakon čega je zatvorenik preminuo. Optužnica dalje navodi da je optuženi 30. septembra 1993. godine s Nikolom Andrunom i još jednom osobom učestvovao u premlaćivanju i mučenju jednog zatvorenika. Prema navodima iz optužnice, Marinko Marić je u bijegu. Sud je optužnicu protiv Marića potvrdio 26. decembra 2006., a Rodina 2012. godine.
Istina, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu protiv Marinka Marića i Željka Rodina. Temeljem Protokola o progonu počinitelja ratnih zločina, sklopljenog između tužilaštava Hrvatske i Bosne i Hercegovine, susjedna je država DORH-u ustupila informacije na osnovu kojih je dvojac optužen.
Nedeljko Matić također je u bijegu. Optužnicu protiv Matića Sud BiH potvrdio je 6. augusta 2015. godine. Tereti ga da je učestvovao u zločinima počinjenim u zatvoru VIZ u Ljubuškom 1993. i 1994. godine. Prema podacima Tužilaštva BiH, u objektu VIZ bilo je zatvoreno oko 200 osoba bošnjačke nacionalnosti, među kojima je bilo žena i djece, a koje su držane u nehumanim uvjetima, mučene, zlostavljane, premlaćivane i pljačkane.
U bijegu je i Vide Palameta. U optužnici koju je Sud BiH potvrdio 2014. godine navedeno je da je Palamenta, kao pripadnik Vojne policije HVO-a, u svojstvu komandira logističke desetine Vojne policije HVO-a i kao komandir smjene u logoru Dretelj na području općine Čapljina od početka jula do kraja augusta 1993. godine učestvovao u zlostavljanju i namjernom nanošenju tjelesnog i duševnog bola i patnje zatvorenim civilima.
Vinko Papak, koji je također u bijegu, optužen je da je od juna do kraja augusta 1993. godine, kao pripadnik HVO brigade “Rama”, vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi na području općine Prozor. Optuženi je Papak, kako se navodi u optužnici, učestvovao u protupravnom zatvaranju civila, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, kao i pljačkanju i paljenju njihove imovine. Papak je, navodno, u julu 1993. godine s drugim pripadnicima HVO-a učestvovao u teškom oduzimanju fizičke slobode više desetina civila bošnjačke nacionalnosti koji su bili zatvoreni u kući jednog civila, a potom prebačeni u mjesnu džamiju u selu Skrobučani. Sud je optužnicu potvrdio 14. septembra 2011. godine.
Za zločine u općini Prozor sudi se i Željku Jukiću. Na području Prozora i dalje se traga za 52 osobe, dok je njih 91 do sada ekshumirano. Sve osobe ubijene su ili nestale tokom 1993. godine. U masovnim grobnicama na ovom području žrtve su uglavnom bile starije od šezdeset godina, čak jedna trećina, a među ubijenima su i dva maloljetna lica – beba od sedam mjeseci i dijete od petnaest godina. U ovim grobnicama pronađeni su i posmrtni ostaci dviju osoba starijih od devedeset godina, izjavio je Amor Mašović u svojstvu svjedoka na suđenju Jukiću.
Vještak sudske medicine Vedo Tuco utvrdio je da su, prema pregledanim posmrtnim ostacima, žrtve ekshumirane iz grobnica u općini Prozor umrle nasilnom smrću te da su uglavnom imale povrede u predjelu glave.
“Razorenje lobanje, mozga, kičmene moždine. Krvarenje, smrt nastala krvarenjem i gušenjem. Neka tijela nađena su i u karboniziranom stanju, što znači da su vjerovatno zapaljena. Kod nekih žrtava nije bilo moguće utvrditi uzrok smrti jer skeletni ostaci, odnosno kosti, nisu bili oštećeni”, objasnio je Tuco.
Pero Vincetić zvani Konj bio je zapovjednik Vojne policije 106. Oraške brigade HVO-a. Kako je ranije pisao Stav, optužnica protiv Vincetića podignuta je 2010. godine. Dodatnu optužnicu potvrdio je Sud BiH 24. februara 2012. godine na ime Marco Vidović jer je Vincetić u međuvremenu promijenio ime i prezime. Optužen je da je kao zapovjednik 5. bojne Vojne policije Posavina-Orašje, u sklopu 106. brigade HVO-a Orašje, sudjelovao u nezakonitom hapšenju, zatvaranju, fizičkom zlostavljanju, pljački i silovanju civila. Vincetić je nekoliko puta mijenjao identitet, zna se da je koristio imena Marco Vidović i Victor Demarco. Lično je, stoji u optužnici, sudjelovao u brutalnom mučenju i usmrćivanju više zatočenih civila srpske nacionalnosti iz mjesta Bukova Greda. Kao zapovjednik Vojne policije 106. brigade HVO-a Orašje, imao je neposrednu kontrolu nad zatočeničkim objektima za civile i ratne zarobljenike srpske ili bošnjačke nacionalnosti i znao je da su zatvorenici u objema školama bili izloženi svakodnevnom mučenju i fizičkom zlostavljanju od njegovih podređenih te da ništa nije učinio da to spriječi niti da počinioce kazni. Neki od zarobljenih srpskih civila preminuli su prilikom ovih brutalnih zlostavljanja. Vincetić je već godinama nedostupan bosanskohercegovačkom pravosuđu. Prema nepotvrđenim informacijama, nalazi se na području Osijeka.
Ministar, a osumnjičen za zločin
Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu i protiv Ante Golubovića iz Osijeka, državljanina Hrvatske, i Jurice Božića iz Županje, državljanina Bosne i Hercegovine i Hrvatske, za zločine nad srpskim civilima na području općina Odžak i Brod. Optuženi se nalaze u bijegu i trenutno nisu dostupni pravosuđu BiH.
Golubović i Božić optuženi su da su između maja i novembra 1992. godine na području općina Odžak i Bosanski Brod, kao pripadnici Vojne policije HVO-a pri 102. Odžačkoj brigadi, sami, ili zajedno s drugim pripadnicima HVO-a, nečovječno postupali prema civilima srpske nacionalnosti. Riječ je o civilima nezakonito zatvorenim u osnovnoj školi u Odžaku, u tvornici “Strolit” u općini Odžak, osnovnoj školi u Novom Gradu u općini Odžak, kao i u zatvoreničkim objektima u prostorijama građevinskog materijala u Bosanskom Brodu te u prostorijama Srednjoškolskog centra “Fric Pavlik” u općini Bosanski Brod. Prema optužnici, Golubović i Božić činili su i pomagali, te nisu sprečavali niti kažnjavali namjerno nanošenje snažnih fizičkih i duševnih bolova i patnji zatvorenim civilima, a nečovječno postupanje prema zatvorenicima i zlostavljanje rezultiralo je smrtnim posljedicama.
Optuženima je na teret stavljeno učestvovanje u ubistvima, mučenjima, odvođenju zatvorenika na prinudni rad na prve borbene linije, gdje je nekoliko njih izgubilo život, a više je lica ranjeno, kao i aktivno učešće u pljačkanju imovine i protuzakonito zatvorenih civila. Golubović i Božić optuženi su za učešće u silovanjima i prisiljavanju nezakonito zatvorenih žena na prisilni seksualni odnos s pripadnicima HVO-a ili drugi oblik teškog seksualnog nasilja nad duševno oboljelom zatvorenicom. Golubovića optužnica tereti da je u više navrata dolazio i višestruko silovao četiri žene, među njima najčešće jednu maloljetnu žrtvu.
Svi odbjegli optuženi za ratne zločine imaju dvije zajedničke stvari: pobjegli su u Hrvatsku jer imaju dvojna državljanstva i predmeti im se vode u Sudu BiH. Spisak bi sigurno bio mnogo duži ako bi se nabrajali i slučajevi koji se vode u kantonalnim sudovima. Spomenut ćemo samo jedan koji se vodi u Kantonalnom sudu u Mostaru. Riječ je o Tadiji Šunjiću, koji se 2014. godine nije pojavio na izjašnjenju o krivici u Kantonalnom sudu u Mostaru. Porodica je prijavila nestanak, a Tadija je, kako se ispostavilo, pobjegao, najvjerovatnije u Hrvatsku jer ima i hrvatsko državljanstvo. Tokom istrage, Šunjić je priznao da je za vrijeme rata ubio Ibrahima Hodžića.
Šta očekivati od države čijeg se ministra odbrane sumnjiči za ratne zločine u BiH, tačnije u Mrkonjić‑Gradu i Jajcu. Riječ je generalu u penziji Damiru Krstičeviću. Nekoliko dana nakon hapšenja deseterice pripadnika HVO-a osumnjičenih za zločine u Orašju, Krstičević je trebao doći u Sarajevo na međunarodnu konferenciju o odbrani. U posljednjem trenutku odlučio je poslati zamjenika. General se uplašio. O njegovim navodnim zločinima pisao je prije četrnaest godina zagrebački Nacional, čiji je vlasnik Ivica Pukanić raznesen bombom. Riječ je o zločinu nad stotinjak srpskih civila i zarobljenika u Mrkonjić‑Gradu prilikom ulaska Hrvatske vojske u ovaj grad 1995. godine. U tekstu objavljenom u ovom listu Krstičeviću je na teret stavljen i masakr 32 izbjeglica, žena i djece. Nacional je objavio da je došao do svjedočanstava i sadržaja nepoznate i zataškavane prijave protiv Krstičevića u kojoj se navodi: “Hrvatski vojnici izrešetali su autobus pun civila, a potom ga pogodili zoljom i zapalili. Riječ je o nenaoružanim i potpuno zatečenim civilima u izbjegličkoj koloni, koji nisu pružali nikakav otpor. To se dogodilo u Bravnicama kod Jajca, 13. septembara 1995. godine u sklopu akcije ‘Maestral’”.
Komandant logora Gabela živi u Vinkovcima
Rani zapovjednik koncentracijskog logora Gabela, šezdesetšestogodišnji Boško Previšić zvani Boko, već godinama mirno živi u Hrvatskoj. Previšić je u Vinkovicima, ima redovna primanja i ne dolazi u BiH, gdje postoji optužnica protiv njega za ratne zločine. Kantonalno tužilaštvo u Mostaru podiglo je optužnicu protiv Previšića u novembru 2005. godine, jer je, kako stoji u optužnici, ubio Mustafu Obradovića u oktobru 1993. godine, te je prišao i pucao na šestericu zatočenih civila u logoru Gabela. Tada je, kako se navodi u optužnici, ranio Asima Merdžu u lijevu natkoljenicu i uskratio mu medicinsku pomoć. Budući da je nedostupan organima gonjenja u BiH, za Previšićem je raspisana potjernica. Pošto posjeduje hrvatsko državljanstvo, neće biti izručen BiH. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku otvorilo je početkom ove godine istragu protiv Previšića, koji se sumnjiči za psihičko i fizičko zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika, jedno ubistvo i nesprečavanje sedam ubistava. Logor Gabela osnovan je prije 23 godine potpisom tadašnjeg premijera HZHB Jadranka Prlića. Prvi zapovjednik ravnatelj logora u Gabeli bio je Jerko Ramljak iz Čapljine. On je prije nekoliko godina preminuo, a Previšić se već 11 godina nalazi u bijegu.
