Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine biraju se neposredno svake četiri godine, a svaki od tri konstitutivna naroda ima svog predstavnika u instituciji koja državu predstavlja na najvišem nivou.
Prema rezultatima općih izbora iz 2012. godine, pozicije su pripale Bakiru Izetbegoviću kao predstavniku bošnjačkog naroda, Mladenu Ivaniću koje predstavlje srpski narod u BiH dok je iz reda Hrvata izabran Dragan Čović. Svi oni dugo su na političkoj sceni, Ivanić najduže, a s obzirom na činjenicu da dolaze iz snažnih stranaka, široka je lepeza njihovih utjecaja na procese u ovoj zemlji. Uzgred, sastanci kakav su prije koji mjesec u Istočnom Sarajevu održali Izetbegović i Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, nemaju veze s državnim Predsjedništvom. Prvi čovjek SDA na ovakve sastanke putuje kao prvi čovjek SDA odnosno lider stranke koja je u državne institucije delegirala ”ruke” koje se dižu po direktivi vrha stranke nakon dogovora s političkim prijateljima i neprijateljima.
No, to ni u kom slučaju ne umanjuje značaj ove institucije, posebno njen uticaj na formiranje svijesti potencijalnih birača jer su goleme mogućnosti koje članstvo u Predsjedništvu BiH nudi. Stoga je važno da oni koji tamo sjede imaju besprijekorne biografije što ranije nije bio slučaj – onima koji su nekoć sjedili tamo na adrese su stizale optužbe za razne vrste privrednog kriminala, ratnog zločina pa čak i genocida.
Ratna prošlost Dragana Čovića
O ratnim dijelovima životopisa, pak, do danas nije ispričano mnogo priča. Uglavnom su to šture informacije koje su Čović, Ivanić i Izetbegović sami pisali – upravo one poznate javnosti. Mediji su sporadičnim pokušajima pokušali iz naftalina izvući prljavi veš, a djelimično su uspjeli u slučaju Dragana Čovića.
Mediji su javljali da je Čović kao generalni direktor mostarskog giganta SOKO, tražio od upravnika logora Heliodrom da za potrebe rada u preduzeću SOKO ”ustupi” deset zatvorenika sredinom ratne 1993. godine. Premda je u nekoliko navrata pred sudovima dokazivao nevinost uglavnom zbog optužbi za privredni kriminal i zloupotrebu položaja, po spomenutim okolnostima iz juna ’93, nikada nije procesuiran.
Čović je prvi čovjek preduzeća SOKO bio punih šest godina, od 1992. Do 1998. godine. Kompletan period rata proveo je u istom kolektivu, a u politiku je zakoračio 1994. godine. Prema navodima centra za istraživačko novinarstvo, od 1994. do 1996. godine radio je kao viši asistent na predmetu Ekonomika i organizacija proizvodnje na Strojarskom fakultetu u Mostaru.
Aktuelni predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović u predvečerje rata bio je angažovan kao konsultant u preduzeću Konsalting – sve do 1992. godine. U njegovoj biografiji objavljenoj na web prezentaciji SDA, navodi se da je bio angažovan kao lični sekretar bivšeg predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića u periodu od 1992.god. do 1994. god.
U periodu od 1992.god. do 2003. god. bio je član Kantonalnog odbora SDA Sarajevo, a posljednje godine rata, postaje član Upravnog odbora Fudbalskog kluba Sarajevo u kojem se zadržao do 1997. godine. O njegovoj ulozi u ratu ispričane su priče, a javnost pamti televizijski sukob s tadašnjim kolegom iz državnog Predsjedništva Željka Komšića koji mu je gostujući u emisiji 60 minuta Federalne televizije, poručio da je ”u ratu sjedio kod oca u kabinetu”.
Najmanje informacija iz ovog perioda navodi se u životopisu Mladena Ivanića. Već prekaljen i iskusan, on je svoju reputaciju umjerenog političara strpljivo gradio uz primarnu, akademsku. Predavao je na Ekonomskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, između 1992. i 1998. Godine, a u jeku ratnih sukoba, 1994. godine osnovao je Srpski intelektualni forum. Teškim političkim ocjenama i zapaljivim govorima u ovom periodu nije se isticao. Status ozbiljnog političara koji se dobro snalazi u svim političkim vratolomijama, zadržao je do danas.
