Pominjanje rata u području na kome gotovo da nema generacije koja ga na svojoj koži nije osjetila, opasno je igranje vatrom. A upravo se ta riječ ovih dana može čuti od zvaničnika Beograda i Prištine – jedni su je izjavljivali upućujući na čvrstinu svojih stavova u briselskim pregovorima, a drugi u kontekstu neophodnosti da se do dogovora dođe. Obje strane su ovim slale jasnu poruku za unutrašnje-političku upotrebu, poruke u skladu s onim što javnost od njih očekuje i s imidžom koji im je trenutno neophodan.
Dok je nekada mantra Beograda bila „Kosovo je srce Srbije“ i ne damo ni pedalj teritorije, sada kosovski zvaničnici pokušavaju da svoju „čvrstinu“ u pregovorima dokažu izjavama u kojima potenciraju nedjeljivost teritorije.
„Podjela za mene znači rat, ja kažem to bez oklevanja i rizično je da se govori o podjeli. Svako ko spominje podjelu, iz bilo kog razloga, griješi, doneće tragediju na Balkan. Nema podjele, nema razmjene teritorije, pomjeranje granica, to je opasnost, to se u ovim okolnostima ne radi“ – rekao je kosovski premijer Ramush Haradinaj, govoreći o pitanju razmjene teritorija, koje se s vremena na vrijeme, a trenutno ponovo sve češće, postavlja u javnosti.
Ipak, ova zastrašujuća izjava mogla bi da proizlazi i iz pritiska zbog činjenice da su u Skupštini Kosova jaki opozicioni glasovi. Pored opozicije, Haradinajevoj vladi je na jedvite jade, čak uz pomoć jednog poslanika Srpske liste i u mirisu suzavca, prošla demarkacija sa Crnom Gorom – poslanici Samoopredjeljenja smatrali su da ovom ratifikacijom Kosovo gubi dio teritorije.
Demarkacija je bila uslov za viznu liberalizaciju sa zemljama Evropske unije koju Kosovo godinama očekuje. U nedjelji na izmaku, Priština je konačno dobila potvrdu da bi do liberalizacije zaista moglo i da dođe, a to bi bio veliki adut za sadašnje vlasti u unutrašnje-političkoj borbi.
Rat je ovih dana pomenuo i Marko Đurić, ukazujući na tu mogućnost ukoliko briselski pregovori ne dovedu do rješenja. „Loptu je spustio“ predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, kritikama na račun Haradinajeve izjave i izražavanjem nade da nikada neće doći do rata, već do nekakvog rješenja.
„Pošto vidimo izjave Hashima Thaçija, nemoguće je da govorite i tražite sve i da kažete čekamo dogovor. Nije dogovor ako nam kažete – sve je naše, a vi nas samo priznajte. Tu dogovora neće biti,“ dodao je Vučić.
U završnici pregovora obje strane nastoje da, među svojim i među opozicionim biračima, izbore što više. Ne samo za stranu, već i za stranku koju predstavljaju.
Izostanak informacija o čemu se tačno pregovara, kakve su karte na stolu, šta ko dobija, a šta ko gubi i ima li uopšte ikakvog napretka, otvara prostor za prijetnje, strepnje i nade među građanima, najviše onim koji će na svojoj koži osjetiti posljedice konačnog ishoda dogovora.
Građane u čije ime se pregovori i vode, niko ništa nije pitao – bili su izloženi spinovima, parolama, najavama, pravilno i pogrešno interpretiranim izjavama, saopštenjima, ocjenama kome je i koliko bilo teško tokom pregovora, ko je bio čvrst; retorici „ne damo“, „neće moći“, ucjenama jedne ili druge strane… Samo nisu saznali kako će se to tačno odraziti na njihov život.
Dolivanje ulja na vatru zapaljivim izjavama u zahuktalom procesu čiji se nazire kraj, ali ne i ishod, svakako ne ide u prilog proklamovanoj želji da se dođe do kompromisa u kojoj će obje strane, kako često kaže Vučić, biti pomalo nezadovoljne.
Ali nije ključno pitanje zadovoljstva strana u pregovorima, već građana. A njih niko ne pominje. Čini se da gdje politika zakuca na vrata, humanost beži kroz prozor.
