Do rata na Kosovu je došlo zato što se Kosovom niko nikada ozbiljno nije bavio. Ranih devedesetih došlo je do sukoba svugdje na teritoriji bivše Jugoslavije. Zbog ukidanja autonomije i prava Albanaca, došlo je do tenzija i pogoršanja stanja na Kosovu. Albanci su ostali bez posla i bez prava na edukaciju i stvorila se atmosfera segregacije.
Kosovo je ostavljeno pod policijskim sistemom i dok su ratovi trajali, niko se nije bavio tom situacijom. Stvorila se atmosfera kako, zapravo, Albanci prave pritisak nad Srbima i onda je država podjelila Albance – na nekolicinu poštenih Albanaca i većinu nepoštenih šiptara. Pošteni su bili neki od njih koji su ostali ili bili za sistem Slobodana Miloševića iz ličnih razloga i profitiranja.
Da bi se dokazala podrška Miloševiću, kada bi se dogodili neki protesti na Kosovu, uvijek bi se u vijestima pojavio i neki lik sa albanskom kečom. I to je bila slika Albanaca. Pokušaji tadašnjeg lidera Ibrahima Rugove, da postigne mirno rješenje, bili su prilično neuspješni.
Atmosfera linča
Mirnog rješenja nije bilo i ljudi su živeli u strahu, pod pritiskom, a prijateljstva i kumstva su uglavnom nestala. Stvorila se atmosfera linča i suživot je bio praktično nemoguć.
Većina Srba na Kosovu nije se baš bunila protiv bilo čega što se dogodilo Albancima na Kosovu. I došlo je do rata i do formiranja Oslobodilačke vojske Kosova, koja je na početku bila grupa gerilaca, a onda su joj se ljudi sve masovnije pridruživali. Bilo je svega i svačega na Kosovu.
U Srbiji još vlada ideja da su na Kosovu i zbog Kosova najviše stradali Srbi i da je najveći broj ubijenih, zapravo, Srba. I tako se branilo Kosovo. Vjerujem da je mnogo toga neistinito sa obije strane i kad bi se mnogo toga saznalo, ne bi sada bili ovakvi odnosi.
Na primer, djeca na Kosovu su bila odvojena po školskim dvorištima, a Albanci su mogli da nastave obrazovanje u paralelnim školama. Nastavu u gimnaziji ili na fakultetu su mogli pohađati jedino na srpskom. I šta je problem, neko bi rekao – ako idete u Njemačku, morate učiti na njemačkom. Ali, stvari nisu baš takve.
Svi narodi u regionu su prilično autohtoni, ako to gledamo sa stanovišta nekog normalnog uma. Ali, bolesni umovi još traže porijekla od prije rođenja Hrista. Niko nigde nije došao. Svi mi koji živimo na Balkanu, tu smo rođeni. Svi naši preci su vijekovima tu i živjeli su zajedno. Često u promenljivim državama.
I šta je sada problem? Kosovo. Međutim, više od 3.000 Srba koji su poginuli na Kosovu, prema većini podataka, bilo je gotovo 1.000 vojnika i policajaca, dok su ostali bili civili.
Skupština Kosova mjesecima pokušava da formira sud za ratne zločine, koji je u Srbiji predstavljen kao sud za zločine OVK. Prvu grešku je napravio Haški tribunal – koji nije uspio ništa da privede kraju kako treba. Svaki sudski proces je imao probleme i niko nije bio zadovoljan pravdom. Druga stvar su nacionalni sudovi za ratne zločine, koji funkcionišu kako gdje.
Ne slažem se s nazivom suda, ali slažem se sa sudskim procesima. Znam mnogo ljudi kojima je neko ubijen tokom rata – i Srba, i Albanaca – a i meni bilske osobe su ubijene na Kosovu.
I šta hoće te porodice, albanske i srpske, što traže pravdu za ratne zločine – neki “intelektualni kreteni” rekli bi da su to neki dosadni ljudi, koji se pojavljuju sa sličicama svojih najmilijih. To su, rekli bi, ljudi uvijek sličnog izgleda, osim što su im parole drukčije.
Pravde mora biti
Ima raznih priča koje su se dogodile tokom kosovske tragedije. Ali, pravde mora biti, jer politika, uz podršku Zapada, zapravo, pokušava da stvori novorođenu situaciju bez katarze društava, uz šovinističke simbole, ka evrointegracijama i kroz zaborav. A što bi oni pričali kada ponovo vladaju ljudi koji su bili akteri ratova. Ako ne kao starešine, onda kao kuriri đavoljih poslova.
Skupštini Kosova fali pet glasova da odobri taj sud. Ja ne vjerujem da normalni ljudi imaju nešto protiv tog suda, osim onih koji podržavaju ćutnju i nekakve staljinističke ideje vladanja te žele da ničega ne bude. I to je svugdje isto, baš kao kopija kojoj je negdje izgubljen originalni primjerak.
KP dom na srpskom znači kazneno-popravni dom. To se sad zove zatvor. Ali, nekada se zvao tako, jer je imao svrhu popravke “‘robe sa greškom”. I dešava se po svijetu da, i kada neko zgriješi, možda se i popravi tamo i kada izađe iz zatvora dobije nekakav socijalni program reintegracije. Naravno, ne kod nas, baš nigdje.
Ali, razlika je ovdje što se sudovi i pravda za ratne zločine ne događaju zbog popravke počinilaca, nego zbog popravke društava u kojima živimo i međusobnih popravki bez kojih ne možemo. Jer, stvar je ovde prilično jasna – popravki nema.
Ljudi, prvo, moraju znati šta se dogodilo; drugo, znati zbog čega i, po mogućnosti, raditi na sudskim procesima, ali zbog pravde, a ne zbog nekakvih standarda. Slijepo vjerovanje da neko nije počinio zločine je katastrofalna šteta nanijeta samom sebi i vjerovanje da to može proći. I ti pokušaji prevare društva još traju.
Kao situacija u Potočarima, gdje Aleksandar Vučić polaže vijenac, dok mnogi u Srbiji vjeruju da se radi o lažiranim dokazima i praznim tabutima. Nedostatak suočavanja sa prošlošću dovodi i do neprijatnih situacija. A skandalozni napadi na Vučića kasnije pokazuju da ne može tako.
Ne možete vi lagati ljude 20 godina o nečemu i onda, kad se vidi da se mora reći “izvinite”, sve što je bilo do sada, zapravo, ne postoji. To boli i ljudi se zbune.
Mi imamo čiste dokaze da smo u mnogo toga bili budale. I nismo shvatili, a bogami ni sada ne shvatamo, da je ova regija naš dom, naš KP dom, kakogod to zvučalo. Naš dom suživota, bez kojeg ne možemo.
Međutim, pošto je Kosovo prilično izolovana zemlja, to je teško objasniti ljudima koji nemaju puno informacija. Ali, pravde mora biti. Ne treba žuriti sa konstatacijama i raditi show biz promociju zločina i stravičnih događaja. Svi koji pričaju o tome i negiraju, nemaju pojma šta je to. Nekakvi internetski pacovi, koji ostavljaju komentare svugdje i obilježavaju teritorije.
Mi ne možemo na Zapad, a ni ovdje ne možemo ovako. Jer, to je progon za buduće grobnice, za buduće komemoracije, za opstanak i za normalna društva, koja trebaju biti orijentisana ka razvoju, kulturi, blagostanju, ka duhovnim i normalnim potrebama čovjeka.
Priznavanje odgovornosti
Nacionalne stvari su prošlost – na njima ne možeš da podigneš kredit, a ne možeš ni plaćati time. Svakako, riječ je o popravci istorije, i to se mora dogoditi kad-tad, bez relativizacije zločina ili pokušaja da se isti mjere po kilu, nego zbog toga što se to mora da bi smirili one kojima je pravda stvarno potrebna.
Sud nije mjesto gdje se polemiše o tome ko je kome šta, pa zbog toga ne mora ništa da se rješi. Zapadna civilizacija je vrlo često zaboravljala da sudi. Ali, vrijeme je, zbog samih nas, da ne damo da nam sude političari i svi oni koji morbidnim idejama negiranja sve vrijeme učestvuju u zločinima. Svima je jasno da ne treba da se plašimo sudova ako nemamo ništa kriti. I jasno je da rat ima i razloge i žrtve, a i neke zločince.
Iz ove perspektive razumijemo da nisu svi ti ljudi u džepu vojničkih pantalona držali priručnik za ljudska prava i uputstva za ponašanje prilikom sretanja sa drugom stranom. Katarza je kad svi shvate svoju odgovornost. Sam broj žrtava je priča o tome ko je šta uradio, tako da se zločini ne mogu nivelisati, ali moraju se smiriti duše. I to za sve i svagda.
Sve dok ne bude bilo pravde, neće biti ni društva. A svi mi pravdu nemamo, jer nismo slobodna društva.
