Kurcio Malaparte je bio veliki italijanski pisac, jedan od najznačajnijih u 20. stoljeću, i ratni izvještač tokom Drugog svjetskog rata. Bio je okoreli antifašista, kosmopolita, republikanac, čovjek slobodarskog duha.
Bio je takođe i prvoklasni svjedok najvećih užasa tokom sukoba o bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. godine.
Prenećemo vam samo najrelevantnije djelove Malaparteovog svjedočanstva vezanog za uništavanje lijepe prestonice tog krvavog Uskrsa 1941. godine, iznesenog u gorepomenutom djelu.
“To se desilo u 7,20, u nedjelju ujutru, 6. aprila 1941. godine. (…) Zemlja se tresla kao da je zemljotres, kuće su udarale jedna o drugu, čuo se strašan tresak zidova koji su se rušili, lom prozora koji su padali na pločnike i razbijali se, prestravljeni krici, jadikovke, zapomaganje, psovke i graja izbezumljenog naroda koji je nagnuo u bjesan trk.
Spori zadah sumpora počeo je da prodire u podrum zajedno s dimom od eksplozija i požara. Bombe su padale po Terazijama, po trgu kod Spomenika, na stari dvor. Ulicama su svom brzinom jurile kolone automobila punih generala, ministara, dvorskih velikodostojnika, visokih funkcionera. Istaknute ličnosti javnog života i vojni rukovodioci uplašili su se i bežali iz prestonice. Oko deset sati grad je bio prepušten sam sebi. Tada poče pljačka.
Svetina kojoj su se pridružile bande cigana što su došle iz Zemuna i Pančeva, obijala je gvozdene roletne na radnjama i počela da pljačka kuće. Sa Terazija se čulo kako prašte puške. Građani i pljačkaši borili su se po ulicama, po stepeništu, po odmorištu na stepenicama, u stanovima.
Pozorište kod Spomenika je gorijelo. Poslastičarnica koja se nalazila pred pozorištem, s druge strane trga, bila je srušena. To je bila turska poslastičarnica, na čitavom Balkanu čuvena po istočnjačkim slatkišima. Masa je urlala i prekopavala po ruševinama, strašno se svađala oko dragocenih poslastica, raščupane žene zajapurenih lica, besramno su se smijale, žvakale istočnjačke kolače, karamele i bombone i mljackale. Strašne eksplozije, rušenje zidova, prestravljene krike, smijeh, pucketanje vatre.
Po žutoj i brzoj matici Dunava kovitlali su se nagoreli balvani, dušeci, uginuli konji, ovce, goveda. Pred nama, na drugoj obali, grad je izdisao u samrtnim mukama, dok se svuda unaokolo širio sladunjavi miris proljeća. Oblaci dima dizali su se sa stanice i iz Dušanove. Najzad, jedne večeri, pred sunčev smiraj, kapetan Klingberg prebrodi Dunav i u jednom čamcu sa četiri vojnika zauze Beograd.
Među lišćem se poigravao zeleni vjetar. Sunce je uskoro trebalo da zapadne, posljednja svjetlost dana sipila je sa sivog, sinjeg neba kao pogašeni pepeo. Prolazio sam pored zaustavljenih tramvaja i taksija punih leševa. Debele mačke, što su čučale na jastucima pored mrtvih tijela, već pomodrelih i nadutih, netremice su me gledale kosim očima fosforescentnog sjaja. Neki žuti mačak dugo je išao za mnom pločnikom i mijaukao.
Gazio sam po sloju razbijenog stakla, pod mojim cipelama stravično je krckala srča. Povremeno bih nabasao na nekog prolaznika koji se šunjao pored samih zidova i podozrivo okretao na sve strane. Moja pitanja ostala su bez odgovora: svima je pogled bio čudnovato prazan i bežali su glavom bez obzira. Na njihovim prljavim licima nije se ogledao strah, već zaprepašćenje.
Bilo je još pola sata do policijskog časa. Na Terazijama je vladala pustoš. Pred hotelom Balkan, pored ogromnog kratera od bombe, stajao je jedan autobus, pun poginulih. Na trgu kod spomenika Narodno pozorište još je gorijelo. To veče je ličilo na staklo bez sjaja, u mlečno-beloj svjetlosti kupale su se srušene kuće, prazne ulice, napušteni automobili, tramvaji koji su stali na pola puta. Tu i tamo, u mrtvom gradu, odjeknuli bi puščani meci, reski, zlokobni.
Italijanski opunomoćeni ministar Mamelimi je pričao o strašnom bombardovanju, stravičnom pokolju. Treba da nas bude stid – rekao mi je – što smo saveznici Njemaca. Osoblje Poslanstva preživjelo je strašne dane, zabarakadirano u ovoj zdragi, očekujući da njemačke trupe okupiraju grad, koji je prepušten na milost i nemilost pljačkašima.
Mameli je bio čestit i valjan čovjek, i ja sam ga volio. Rat je smatrao uvredom časti, nečim što se protivi njegovim hrišćanskim ubeđenjima.
