Za one koji svakodnevno putuju preko moreuza Eresund (Öresund) između švedskog Malmea (Malmö) i danskog Kopenhagena uvođenje graničnih kontrola predstavlja veliki problem. One ih koštaju vremena, ali i novca.
Brojni među njima razmišljaju da se presele i potraže novi posao. Te kontrole stoga ugrožavaju i privredu ovog u međuvremenu ujedinjenog regiona. Pitanje glasi da li je time Šengenski sporazum došao do svog kraja. Malo mjestašce Šengen (Schengen) na granici između Luksemburga i Njemačke dalo je ime tom sporazumu još prije trideset godina. Ono bi sada moglo postati i simbol prijetećeg kraja EU.
Šengenski sporazum, uz euro, označava najvažniju tekovinu EU. Odavno su nastali regioni u kojima ljubav, posao, stanovanje i obrazovanje ne poznaju bivše granice. Tu je život odavno prestao da bude ograničen rampama. Sve to je na kocki jer se pokušava obuzdati dalji priliv izbjeglica. Ako vlada Švedske želi da djeluje racionalno, onda bi prije uvođenja kontrola na granicama morala da svede račun: koliko košta slom privrede u graničnim regionima, kolike su štete za izvozno orjentisane firme, a koliko košta ako se jednostavno nastavi s prijemom izbjeglica.
Upravo to je i problem. Ne radi se o racionalnim argumentima, nego o emocijama. O osjećaju gubitka kontrole kod jedne nacije, o odbrani od stranaca, o sjećanju na vremena u kojima su se problemi jednostavno mogli gurnuti pod tepih. Uz sav napredak EU u proteklim desetljećima, čini se da mentalitet građana nije slijedio politički razvoj. Kad stvari krenu nizbrdo onda se spas traži u nekadašnjoj nacionalnoj državi. A političari EU se bez borbe predaju takvom stavu. Uz hvale vrijedan izuzetak Angele Merkel, oni kao paralizovani posmatraju uspon desnih populista, ne pružajući otpor. Umjesto da ljudima objasne koliko ustvari mogu da izgube ako se svi zatvorimo iza bodljikavih žica i rampi, političari svih boja u Štokholmu, Kopenhagenu i Parizu popuštaju pred pritiskom desničara.
Fiksiranje pogleda na istok Evrope, na kojem se vidi sjedište političke regresije, nagnalo nas je da previdimo da su desni populisti u međuvremenu među nama samima. Oni su jaki na ranije liberalnom sjeveru Evrope, njihova snaga u Francuskoj je zastrašujuća. Njihovo razaračko djelovanje ima efekta u skoro svim evropskim državama. Njemačkoj kancelarki, s obzirom na optimizam koji pokazuje, prijeti brodolom. Ona je nakon proteklog susreta na vrhu EU izjavila kako vjeruje u mogućnost da Evropa uči vrlo brzo, po principu eksponencijalne funkcije, da će vrlo brzo većina članica spoznati da je neophodno pokazati solidarnost po pitanju izbjegličke krize. Za sada ne izgleda da je tako. Naprotiv. Većina vlada svjesno prihvata privrednu i političku štetu koja nastaje, umjesto da učestvuju u pronalaženju konstruktivnih rješenja, a sve to da ne bi ostavile utisak da su popustile pred talasom izbjeglica.
Da li je moguće spasiti Šengenski sporazum? Planirane zajedničke kontrole na vanjskim granicama EU, zajednička politika prema izbjeglicama i brojne druge lijepe ideje koje su trebale da spase “Evropu bez granica”, čini se da stižu prekasno. Sumnjivi sporazum sa Turskom, koja bi trebalo da priguši talas izbjeglica, za sada nije donio neke rezultate. Napori da se dođe do napretka mirovnih pregovora u Siriji ugroženi su novim konfliktom Irana i Saudijske Arabije. Izgledi za budućnost su loši. Ova godina je u Evropi počela loše i teško je pronaći makar mrvu optimizma. Ukoliko se u narednih nekoliko mjeseci ne zaustavi ova negativna dinamika, onda bi 2016. odista mogla biti “annus horribilis” (užasna godina) za cijelu Evropu.
