Kamionet kojim je prije rata razvozio hljeb radeći za Klasovu pekaru u Srebrenici narod je nazvao “Hljebara” te je zbog toga Ramo Kadrić dobio nadimak po kojem je i danas prepoznatljiv u ovom kraju. Ramo se među prvim vratio u svoje selo. Sa suprugom Halidom obrađuje veliko imanje i uzgaja ovce. Poznat je i po tome što mnogim komšijama Bošnjacima ali i Srbima često pomogne. Besplatno im svojim traktorom uzore njivu, balira kukuruz i sl. Na livadama zvanim Radavoda provede cijelo ljeto koseći travu i čuvajući ovce. Sa tog vrha puca pogled preko Drine daleko u Srbiju i Ramo kaže da je tu najsretniji.
„Ovo mjesto je moja duhovna hrana, nigdje mi na svijetu ne može biti bolje, ovdje kad dođem, ako sam bolestan, odmah ozdravim. Pola Bosne i pola Srbije vidim sa ove livade i tu mi je najljepše,“ kaže on.
Spomenik za sjećanje
Na sred livade izvire voda – ljeti hladna kao led, zimi topla. Otac Alija, od kojeg je naslijedio ovo imanje, umro je prije rata. Ramo u znak sjećanja na njega uredi izvor, staru drvenu česmu i korito zamijeni betonskim, sa natpisom ili kako se to u narodu kaže, podiže hajr česmu. Na samo nekoliko metara od česme u travi je i pravoslavni nadgrobni spomenik sa uklesanim krstom koji nam Ramo sa ponosom pokazuje.
„Čovjek je umro 1951. godine i na mjestu ovog spomenika nekada davno bio je drveni krst koji sam ja zapamtio. Kada sam se vratio prije 13 godina, sve je bilo zaraslo, obraslo trnjem i za spomenik se uopšte nije znalo. Čisteći ovu livadu ispod gomile trnja i korova naišao sam na ovaj spomenik za koji nisam znao do tada. Moja žena i ja smo ga uspravili, očistili. Kasnije sam ja od betona uradio postolje i od tada svake godine pokosim travu oko njega i očistim ga. Ja sam ponosan na ovo što sam uradio sa svojom ženom. Ovo je bolno i radosno, tako da kažem ali ja se ponosim ovim što sam uradio i neka to svi vide i znaju,” kaže Ramo kroz suze.
Ova gromada od čovjeka, grubi gorštak lica i ruku izbrazadanih od teškog rada ima golubiju dušu i meko srce. Lak je na suzi, kako to kaže ovdašnji narod.
“Želim da se zna za ovo, prije svega neko od njegove porodice ako ima, da zna da može doći kad god hoće i da vidi, da se ovaj spomenik održava” kaže Ramo.
Ramo je popravio spomenik Radi Petroviću, rođenom 1900. godine, koji je preminuo 1951. godine, što piše i na spomeniku. Petrović je ranije bio vlasnik ove livade koju je davno od njega kupio Ramin otac Alija.
Strašna ratna sjećanja
Ramin život bio je obilježen ratnim zbivanjima u BiH. Rat je preživio u Srebrenici. Bježeći iz Srebrenice do Tuzle se kao i drugi probio kroz šume. Svake godine zato je učesnik Marša mira – koji se odvija istim putem kojim su Srebreničani u julu 1995. godine bježali na sigurnu teritoriju. Svojim čuvenim kamionetom je, kako pričaju svjedoci, sa školskog igrališta do bolnice vozio ranjene u strašnom maskru koji se dogodio 12. aprila ‘93. godine kada je od nekoliko granata ispaljenih sa položaja vojske Republike Srpske u Srebrenici ubijeno 74 Bošnjaka – među kojima muškarci, žena i djece. U tom napadu ranjeno je oko stotinu osoba.
Strašna i jeziva su njegova sjećanja na taj dan. No Ramo u sjećanju nosi i događaj s početka rata u Srebrenici kada mu je život spasio jedan Srbin istrgnuvši ga iz ruku pijanih napadača. Zbog brojnih problema, koji su obojica imali, o tome još uvijek javno ne žele govoriti.
