Nikad takvu hladnoću kao u julu insan ne može osjetiti. Čudna devera. Jara prži tijelo, rek`o bi sad će se počet pušitit iz insana, a unutra hladnoća, srce i duša drhšću, sve inje ko da se po njima hvata. Led bije insana unutra, a jara prži iz vana. Nit` kud u hlad. Nit` na sunce. Ne zna insan kud` bi sam sa sobom. Najrađe bi iz vlastite kože da izađe, al` opet ni u tuđoj mu koži neće biti bolje. Šta god da pokuša, opet mu nekako njegovo breme najlakše. Nije to ni zbog tereta, nego iz navike. Srodi se čovjek sa sudbinom, a i sudbina s njime, čini se ko da im je lakše hodik ovim dunjalučkim bogazima zajedno, neposvađanim, nego srođenim. Muka je muka, al` šta insan može, mora je nositi, k`o da je slast. Nema se izbora. Deverat se mora, dok edžel ne dođe. Pa onda šta Bog da. A, nadat se u Njegovu milost.
Teška je julska hladnoća, haman bi htjela ubiti čovjeka. Zaledili srce i dušu, pa se kliže po sjećanjima, ledenim dahom ispisuje bolnu istinu, brojkama, slovima, krvlju, kostima…
Julska jara prži tijelo, nek` prži, bolje da gorimo na Dunjaluku, nego na Ahiretu. A, odavno insan fizičku bol ne osjeća, može tijelo da boli koliko hoće, ništa je to, spram onoga što boli unutra. Bol duše je najgori. Kad duša boli, tu lijeka nema. Boli, a pomoć joj ne možeš. Duša kad boli, insan se raspada, svaki damar je bol za sebe. Boli te i vrijeme i prostor. Boli te istina. Boli te sudbina. Boli te život, a umrijet se nazor ne može…
Pogledom prebire po prošlosti. Pokušava vratiti sjećanja, na vrijeme kad je duša bila zdrava. Oživljava trenutke, kad već ne može da oživi najdraže.Na trenutak osjeća kako je hladnoća popušta, a toplina obliva led koji joj je obavio srce i dušu još prije dvadeset i kusur godina. Čuje im glasove. Dozivaju jedan drugog zaneseni u igri, ogrijani julskim suncem. Vidi ih jasno, umrljane marmeladom sa kriški hljeba, što im je pomazala, a oni ih u trku pojeli, jer valja obletiti svijet u mašti igre. Zahvalna je Allahu, što joj je podario dva sina, dva bijela ljiljana, koje predano uzgaja, plašeći se da im vjetar ne polomi latice. Uživa gledajući ih razigrane, upija mi glasove. Škripa vratnica, za trenutak poremeti sinfoniju radosti, ali samo za kratko, jer nova radost susreta ispuni njezinu dušu. Okreće glavu okolo da što prije vidi djecu, rad na terenu mu ne dozvoljava da često bude sa njima. Trče mu u zagrljaj, a ona ih gleda ponosna. Njen svijet je potpun, a krug njezinih želja zatvoren, sreća je svila svoje gnijezdo u avliji Osmanovića u selu Dobrak nadomak Srebrenice.
Nema toplote koja može otopiti led sudbine. Zadrhta od studeni, kad pred oči izađoše slike užasa, sa kojima živi već dvadeset i više godina. Životna staza sa koje silaska nema, sve dok melek smrti ne pokuca na vratima njezinog kraja.
Grmi sa svih strana. Grmi, a oblaka ni za lijeka. Sunce se spustilo, haman pa glavu dotiče. Grmi i sijeva, nebo nad Srebrenicom vedro. Nisu to gromovi. To su udari granata, ispaljenih sa agresorskih položaja. Pucaju godinama, po nezaštićenom narodu. Godinama im razvlače pamet, izgladnjuju, ubijaju raznim sredstvima i metodama, do sada nepoznatim u historiji ratvanja. Nekakva strepnja se uvukla u nju. Sve nešto čeka. Nekakva je šuhva uhvatila. Išaret je to. Osjeća da na dobro izaći ne može. Granate padaju, gori Srebrenica. Odjekuju detonacije. Svaki udar, rađa novi nemir. Jedan udar granate posebno je uznemiri, osjeti kako joj se u trenutku otkide komad srca i ode u nepovrat. Samo je majka kadra osjetiti takav išaret. Bio je to šesti dan mjeseca jula, krvave 1995.godine, početak završne faze srpskog genocida nad Bošnjacima. Udar granate, sa dunjaluka u džennetske baš;e odnio je Edina. Boli da izdržat ne može. Dušman je surov. Nema se kad tugovati. Obruč oko Srebrenice se steže. Smrt postaje prvi komšija. Džehennem na Dunjaluku. Narod u očaju, traži zaštitu u bazi holandskog bataljona UN u potočarima. Odavno je sve izgubilo smisao, a živjet se mora. A vakat je takav, da živi zavide mrtvima. Gaze posljednim koracima zajedničkih trenutaka.
– Ostani s narodom, Nermin i ja ćemo preko šume, – zadnje je što su progovorili, u Potočarima, najtužnijoj stanici, gdje je svaki novi susret bio neizvjestan…
Izgubiše se u narodu, a da im ni riječ nije progovorila. Odoše da u šumi pokušaju pronaći spas od srbo-četničkih koljača, čija namjera je jasna, istrijebiti jedan narod. Ostaje sama. Oko nje hiljade duša, a ona sama na svijetu. Ona i ledeni brijeg tuge u njoj. Korača, a ni sama ne zna kuda će. Najradije bi išla sa njima Ramom i Nerminom. Da su zajedno, pa šta bude. Ali, Ramo joj je rekao da ostane. Neće, da mu se protivi. Možda će lakše kroz šumu bez nje…
Kao zrna na tespihu, prebire muhadžirske dane u Jasenicama kod Srebrenika. Sva životna stanja, kod nje se zovu čekanje. Još od rastanka u Potočarima, ona čeka da se pojave. Vidjela je sliku Rame u novinama, pa se nada da je preživio put smrti. Nada se… Tako je najbolje…
“Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno kod Srba, svi hajte”… Ne može da vjeruje, da mu opet čuje glas. Da! To je njezin, Ramo. Doziva, sina im Nermina…
Da insan ima ko mačka devet života, malo mu je, da ovoliko jada, tuge i čemera, podnese i da u pameti ostane. A nema ni te pameti koja može razumjeti, da ovakvo zlo postoji. Pa može čovjek takva zvijer biti. Kakav je to narod, kad ovakvu neman izrodi? Pita se. A do odgovora joj i nije stalo. Ona je svoje odgovore dobila. Ili ih nazire. Ramo je dozivao Nermina. Da li je Nermin čuo babin glas, tu tajnu su sa sobom ponijeli u mezar. Ono što ona zna, zaledilo je njezinu dušu i srce. Nisu preživjeli! Put spasa, za Ramu i Nermina, značio je put smrti. Ostala je nenadoknadiva praznina, čija hladnoća postaje nepodnošljiva, posebno kad julska jara počne pržiti tijelo.
Poslije čekanja, nastupilo je traženje. Tražila ih je dugo, njihova tijela. Da ih ukupa. Da konačno prestanu biti broj. Da dobiju identitet. Da imaju mezar. Da ih može posjetiti. Kao što ode na mezar Edinu. Konačno ih je našla. Nisu bili zajedno. Tijelo Nermina je pronađeno u masovnoj grobini Snagovo kod Zvornika, a Ramino u masovnoj grobnici Zeleni Jadar u Srebrenici…
Bjelina potočarskih nišana, svjedoči nevinost žrtve i zlohudost katila. Mezar do mezara, babe i sinovi…Hiljade neispričanih sudbina. Toliko nedorečenih istina. U bjelini srebreničkih nišana, jedan do drugoga Ramo i Nermin, u kaburskom smiraju. Svjedoče zlu. Svjedoče genocidu. Srebreničkom tišinom koja šuti smrt, još uvijek se prolama Ramin glas, Srebrenica šuti tišinom Raminog dozivanja “Nermine, hajd dolamo, kod Srba“…
Kapija na vratnici avlije Osmanovića u selu Dobrak kod Srebrenice zatvorena je, u avliji sjedi majka Saliha, julska jara prži joj tijelo, a u duši bije hladnoća. Oko nje vlada pobožni mir. Šute zajedno Ramino dozivanje Nermina. Ne čuju se glasovi. Pobijeni više ne mogu govoriti, a živi nemaju snage da govore. Pustoš koja ledi, ispisuje stranice historije genocida, u kojem je nestao jedan narod… Tišina u Srebrenici, Dobraku više nikad neće moći biti samo tišina, jer koliko god da šutili, Ramino dozivanje Nermina će uvijek zvoniti srebreničkim šumama, opominjući nas, i čujavju sebe od zaborava…
Za dušu grize julska hladnoća, a jara prži… Ne može su duša ugrijati, kad je tuga ledom okuje…
Autor: Elmedina Muftić
