Desetogodišnja Ramela Mešeljević iz Begovog Hana kod Žepča, kao i brojni njeni vršnjaci, s nestrpljenjem očekuje početak nove školske godine. Školski pribor i sveske već su spremni u ruksaku i Ramela jedva čeka da se ponovo sretne sa svojom učiteljicom i drugarima iz razreda.
Trud i zalaganje
U svom domu dočekala nas je s osmijehom, a „Avaz“ je o ovoj djevojčici, koja je rođena bez obje ruke i s kraćom nogom, pisao još prije deset godina.
Prva tri razreda završila je odličnim uspjehom pa se nada da će trudom i zalaganjem isti rezultat biti i u četvrtom. Kaže da joj svi drugari iz razreda pomažu, a u knjižici su joj sve suhe petice, što s ponosom ističe.
Uprkos svojim tjelesnim nedostacima, kojih je potpuno svjesna, ističe da joj je najvažnije što su je u razredu prihvatili takvu kakva jeste.
– Svi se ponašaju kao da sam kao i oni. I to mi je najvažnije. Šalimo se, igramo… – kaže Ramela te dodaje da, kada u razredu međusobno „nabacuju peticu“, njoj nabace na nogu.
Ljetni raspust provela je, uglavnom, kod kuće, u igri sa svojim prijateljicama i sestrama. Kaže da je sada velika djevojčica pa se igra ozbiljnijih igara te joj lutke nisu više interesantne
Sve radi isključivo lijevom nogom. U šali kaže kako joj je lijeva noga kao nekom desna ruka. Jede, piše, oblači se, češlja, a desnom se ponekad pomogne. Kod oblačenja i spremanja za školu pomaže joj i mlađa sestra Đejla. Kada zapne kod matematičkih zadataka, u pomoć joj priskoče sestra Sanela, mama i tata.
Svi je hvale
Voli recitirati, crtati, a predstavljala je svoju školu i na muzičkoj priredbi u Žepču. Radi sve kao i ostala djeca, a po komunikativnosti, otvorenosti, ali i iskrenosti je i ispred većine. U školi je svi vole i hvale kao primjernog učenika.
Od operacije kraće desne noge njena majka Šeherzada kaže da su odustali.
– S promjenom vremena ponekad je ta noga boli, jer se na nju naslanja prilikom kretanja. Ramela ne bi voljela da se operiše i s negodovanjem priča o tome – kazala nam je Šeherzada.
Za vrijeme razgovora za našu redakciju napisala je poruku „Ramela od srca za Avaz“. Njeni roditelji kažu da se trude pružiti joj sve što mogu i omogućiti da završi osnovnu školu, a za kasnije, kako kažu, šta Bog da.
Upoznala Ismaila
Ramela je upoznala i dječaka Ismaila Zulfića, koji je rođen bez ruku. Vidjela je kako pliva, a njena je želja da nauči voziti bicikli.
Ide autobusom
Školska klupa i ostali školski sadržaji prilagođeni su Ramelinim potrebama. U školu ide i vraća se autobusom iako još nije prilagođen za invalidne osobe. Na putovanju do škole pomažu joj sestre i mama. Najviše voli kada autobus vozi njen rođak, jer joj onda autobus stane pred samu kuću.