Naime, u Gornje Orizare živi oko tri hiljade Bošnjaka, koji su ostali dosljedni svojoj kulturi i tradiciji. Mještani ovog sela za nas, govorili su o svome rodnom mjestu, o načinu života i lijepoj ramazanskoj tradiciji.
“Ranije sam u džamiju išla dok sam bila mlađa i zdravija, sada mi zdrastveno stanje ne dozvoljava. Imam problem sa šećerom. Ovdje se oduvjek klanjala teravija, ima puno džemata, i ljudi i žena, posebno mladih ljudi što mi je doista drago”, kaže nena Behuna.
“Lijepo je kada je mjesec ramazan, tada smo više u ibadetu. Ranije smo najviše pripremali naše tradicionalno jelo – pitu, a sada pripremamo razna jela, sada omladina mijenja način ishrane, hrani se modernije, ustvari brže. No, mi stariji nastojimo očuvati tradicionalnu bošnjačku kuhinju i u tome uspijevamo. I sada pripremamo sva ta jela koja sam pomenula, kao i slatkiše, tatlije”, izjavljuje nena Behuna iz sega Gornje Orizare kod Velesa, govoreći o ramazanskoj tradiciji i bošnjačkim nacionalnim jelima. “Kuhinja je tradicionalno i kulturno blago jednog naroda, zato je trebamo očuvati”, dodaje ona.
Jedna od mlađih domaćica koja je uspjela očuvati bošnjački tradicionalni način ishane jeste Mirsada.
“Naš mentalni sklop Bošnjaka ovdje je takav da hrana bude što jača. Skoro se ne može zamisliti jelo u kojem nema mesa, bijelih pečiva, raznovrsnih pita, mantije.”
“Sjećam se ramazana još dok sam bila dijete. Moj rahmetli babo je govorio da se bez pite ne može postiti, jer je pita hrana koja nas može držati da ne budemo gladni sve do vakta iftara. Zato se u našoj tradicionalnoj bošnjačkoj kuhinji zadržala pita i poznate mantije, iako danas mladi vole da eksperimentiraju s ishranom, ima i onih koji su ostali doslijedni svojoj tradiciji, posebno je to izraženo o u ovim ramazanskim danima, kada hrani posvjećujemo puno pažnje, pozivamo našu rodbinu i prijatelje na iftare, organiziramo ramazanske večeri i razne svečasnosti”, govori domaćica Mirsada, želeći da dočara ramazansku tradiciju i atmosferu za vrijeme iftara.
Gornje Orizare: Mjesto koje više nije atraktivno za mlade
Selo Gornje Orizare je stopostotno naseljeno Bošnjacima koji su se u ovom mjestu počeli naseljavati pedesetih godina prošlog vijeka iz Sandžaka, želeći da otputuju za Tursku. Mještani kažu da je Orizare nekad bilo tursko selo, koje je nakon pedesetih godina XX vijeka postalo bošnjačko. Selo je dobilo ime Orizare, što bi u slobodnom prijevodu značilo ljudi koji obrađuju pirinčna polja.
“Udruženje građana ‘Glas Orizara’ zalaže se za afirmaciju sela, omladine i kadra iz ovog mjesta, u smislu pomaganja školovanja mladih, organiziranje društvenih aktivnosti koje imaju za cilj podizanje sveukupnog kvaliteta mjesta gdje živimo. Radimo na afirmaciji sporta, naše kulture i tradicije, a svakako organiziramo i humanitarne aktivnosti. Nastojimo približiti ljude, jer smo u zadnje vrijeme svjedoci da se po raznim osnovama ljudi međusobno dijele i udaljuju”, izjavljuje Enver Kartalović, predsjednik Udruženja građana “Glas Orizara”.
“Ovo Udruženje se vodi motivom da kreira određene politike kako bi pokušalo poboljšati uslove života u ovom mjestu, ali podaci su alarmantni”, kaže Kartalović.
“Naše je Udruženje napravilo jedan lokalan popis stanovništva, te smo pomoću ove statističke operacije utvridili naše faktičko brojčano stanje. Rezultati kažu da u Gornjem Orizaru ima 531 kuća, ukupno 2.885 mještana, od kojih 1.611 živi ovdje, a ostatak, odnosno 1274 u dijaspori, ili procentualno, više od 40% stanovništva živi u zemljama zapadne Evrope, ponajviše u gradu Beču. Upoređujući podatke s popisom iz 2002 godine, utvrdili smo da je od tada do sada, naše mjesto trajno napustilo više od 400 osoba. Pomenuću podatak da u našem selu živi oko dvije stotine ljudi preko 70 godina starosti, a samo 200 djece do 18 godina. Više se naše djece rodi u Beču, nego ovdje u Gornjem Orizaru, što jasno oslikava naše demografsko stanje”, komentariše Enver Kartalović, podatke dobijene popisom lokalnog stanovništva .
Ljudi se većinom bave poljoprivredom i stočarstvom. Ima nekoliko trgovaca, privatnih poduzetnika koji upošljavaju po nekoliko radnika. Problema je mnogo, a sela su sve manje privlačnija za život mladih, koji svoju budućnost ne vide na selu.
“Nažalost, sela više nisu atraktivna za mlade, kojih je sve manje, a i omladina koju imamo bolji život traži u gradovima. Brojni su razlozi za to, a najglavniji je svakako ekonomski, tačnije pitanje egzistencije, kao i stil života. Sve dok postoje ljudi, biće i problema”, ističe predsjednik Udruženja građana Enver Kartalović.
U Gornjem Orizaru se još uvjek sluša sevdalinka, nosi tradicionalna bošnjačka nošnja, pripremaju tradiconalna jela. Turska kao želja, a Makedonija kao određenje, muhadžirska je sudbina ovih Bošnjaka.
U Makedoniji žive, a Bosnu, Sandžak i Tursku, kažu, neizmjerno vole.
Na pitanje: “Zašto?” najčešće odgovaraju suzama.
