Ima tome i dvadeset godina. Spakovao sam se i pripremio za put u nepoznato. Kako se drugačije može opisati osjećaj kada te sljedećeg dana očekuje obaveza softe ili ramazanskog imama, i to negdje nakraj Bosne, u selu kojeg ni na karti nema.
Sjednem u autobus pa iz prohladne Hercegovine put snijegom zametene Bosne. Gledam mjesta i krajolike kroz koje prolazim i mislim šta me to čeka. Jedno je sigurno: nazad nema, iako mi je ta opcija najprivlačnija. Znam da se na ramazanskoj praksi zaradi koji dinar i da to učenicima, a bogami i roditeljima, pomogne da lakše prometnu koji mjesec u Sarajevu.
Sa strepnjom stižem do prvog odredišta. Zahvaljujući stidu i smušenosti, jedva nalazim zgradu Medžlisa. Za oko mi zapada još nekoliko softi s kojima razmjenjujem tupe poglede. Domaćini se drže hladno. Rutinski nam daju kratke upute, i to je to. Vozač zadužen da me odveze do konačnog odredišta rukom mi daje znak da je vakat da krenemo. Sjedamo u ohrndalog džipa koji uskoro siđe s glavnog puta i povede nas vijugavom kotlinom. Snijeg kao da se zainatio da neće stati – pada li pada.
Ne znam jesmo li usput razgovarali. Možda je čovjek i kazao ponešto, svakako ga nisam slušao. Uskoro krećemo uzbrdo i vozilo sve češće poskakuje. Konačno, dalje se nije moglo. Čovjek se zabrinuto češkao po glavi i gledao u naslage snijega pod točkovima.
“Žao mi je, mladiću, morat ćeš dalje pješke”, reče mi.
Šta? Kuda? Dokle?
Mora da je zaprepaštenje na mom mlađahnom i promrzlom licu bilo tako očito čim se čovjek odmah potrudio da dokraja objasni stvar.
“Ništa ne brini! Samo ravno brdu i eto te u selo za dvaestak minuta. Bahnut ćeš u kuću u kojoj si večeras na redi. Ne možeš promašiti. Haj, sretno!”
I dok sam se snašao, džip je već uveliko odmicao nazad.
“Eto ti ga, de”, kontam u sebi.
Nabacim torbu na leđa, drugu latim u ruku i polahko brdu.
Put je sve teži, a snijeg sve viši. U neka doba naletjeh na snijeg koji je sezao do pasa, bez prtine i jasna znaka gdje je put. Studeno da srce pukne, a ja u goloj vodi od torbi i debele bunde na sebi. Najradije bih pobjegao, ali kuda. Kročim koji korak, pa otpuhnem i otresem snijeg sa sebe, pa opet isto. Padne mi na um neki film s, čini mi se, Hopkinsom u kojem se on probija kroz planinske smetove. Volim snijeg, ali, što je previše, previše je.
Dok sam se tako borio sa sobom i okrutnom prirodom, i ne opazih da sam izmigoljio do sela. Na to me upozori jedan od mojih najvećih strahova – reski lavež psa. Odmah provjeravam. Dobro je, svezan je, ali, hajd’ mu vjeruj. Ponadah se da će lavež biti signal i onima u kući da neko dolazi. Stojim, pas uporno laje, a nikog na pomolu.
“Majko moja, šta me snađe! Pojest će me šćene usred mećave”, urlam u sebi.
“Šargo, miran budi”, javi se glas starijeg čovjeka koji proviri ispod strehe i mahnu mi da priđem.
Ulazim u kuću mokar kao čep. Svi bulje u mene i oduševljeno govore kako su dobili mladog i lijepog hodžu. A hodži nije ni do njega samog. Spratiše me u sobu da odahnem, pa ćemo jesti. Utom će i teravija.
Zaspao sam kao kap i cijelu noć sanjao kako letim niz neku liticu, a bujica snijega klizi za mnom i samo što me ne proguta.
Novi dan, nova nafaka i, ovaj put, novi belaj. Znao sam da ću tog ramazana biti softa istovremeno u dva sela, ali sam se nadao da su to zaseoci koji možda graniče jedan s drugim, ili da su barem blizu. Bili su sve, samo ne to. Dijelio ih je oveći potok, a iza njega gusta i velika šuma. Odmah nakon ikindije domaćin mi veli da mi je vakat krenuti. Kontam, ispratit će me do sela, ali se i tu prevarih.
“Hodža, samo ti poravno, ne možeš nikako zalutati. Nije baš prohodno pa možeš za sahatak. Hajd’, poselami tamo”, bilo je sve što sam čuo.
Dvije-tri obrve kroz koje sam sletio podsjetiše me na sinoćnji san. Kroz šumu je bilo nešto lakše jer se staza nazirala. Nije bilo ugodno vidjeti i poneki stari bašluk, ali šta sad.
I tako, prođe mi taj ramazan, uz šumu – niz šumu, tamo – vamo, iz sela u selo. Naslušao sam se svakojakih lovačkih podviga, temeljito izučio poljoprivredu, spavao u sobama s jelenima i drugom prepariranom živinčadi i, uz sve to, proveo cijeli mjesec s ljudima od kojih je najmlađi vršnjak mog rahmetli oca. Otac tada nije bio rahmetli. Nekim čudom, i on se probio i sredinom ramazana me posjetio. Nije mi bilo jasno kako, ali roditelji to uvijek uspiju. Brzo sam se zbližio s ljudima u oba sela. Na iftarima bi se okupili svi. Bez obzira na to kod koga je hodža, svi bi došli. Upozorim ih tako da me ne nutkaju cigarama pred babom. I stvarno nisu. Ali, umjesto njih, babo izvadi iz džepa sarajevsku Drinu, precizno je otpakova, iako nikada nije pušio, i ponudi me da zapalim. “Vela havle, šta je sad ovo”, mislim.
Koliko mi je lijepo bilo i koliko se divnih prijateljstava i iskrenih uzajamnih emocija taj mjesec prosulo, to nikada neću znati opisati.
Onog dana kada sam kretao nazad okupili se svi i plakali. Tek tad sam vidio kako muško može cmizdriti.
Bilo je poslije još ramazana, možda ljepših i lagodnijih, ali se meni s tim ramazanom ništa mjeriti ne može.
Danas, kad i sam dočekujem i raspoređujem softe, uvijek se sjetim te godine. Gledam ih kako dolaze s velikim torbama, nerijetko i s roditeljima i rodbinom. Usplahireni, zbunjeni. Stidljivo odgovaraju ako šta upitaš, ali da sami nešto kažu – vrlo teško.
Jasno, nije ovo više onaj stari vakat. Danas je lakše. Komunikacije su tečnije. Tu je i internet. Bez obzira na to, trudim se olakšati koliko mogu. Razletim se pa pričam kao da su mi rođena djeca, a onda shvatim da oni dobro znaju gdje su i gdje idu.
