Najveća količina sredstava u svijetu usmjerena u medicinske studije odlazi na istraživanje raka, trećeg najčešćeg uzročnika smrti na svetu. Od nečeg se mora umrijeti, ali generalni stav je kako je znatno bolje umrijeti od srčanog ili moždanog udara, nego raka.
Koja je razlika?
Svjesnost postojanja raka i tradicionalne terapije koje se primijenjuju produžavaju agoniju ove bolesti u prosjeku na dvije godine, dvije godine ispunjene nadom i idejom da se smrt može i trebala bi spriječiti. Ali, naučnici, za razliku od farmaceuta, sve češće postavljaju pitanje, a ne odgovor na temu raka koje može otkriti puno toga čega nismo svijesni – a to je zašto svi nemamo rak, odnosno zašto ga samo neki dobiju?
Moglo bi se reći kako je naš organizam bukvalno preplavljen smrću. Kosa, nokti, spoljni sloj kože – sve su to mrtve stvari koje svake sedmice gubimo, odbacujem i nestaju – oko 80 posto čestica u zatvorenim prostorima koje se presijavaju na suncu zapravo su mrtve ćelija kože ljudi. Ipak, većina tijela se sastoji od živih tvari, poput biološke pšenice koja spaljuje hranu za energiju potrebno za disanje i kretanje, grijanje i razmišljanje.
Ćelije organizma su vrlo aktivne i zaposlene dijeljenjem miliona puta svakog dana. Fascinantan je to proces replikacije instrukcija – DNK za svaku ćeliju kćeri zahtjeva kopiranje identičnog lanca tri milijarde nukleotida.
U svemu tome, naša tijela ipak nisu savršena. Svaki put kad se ćelija podijeli, enzimi koji sudjeluju u sintezi u prosjeku naprave čak oko 120 hiljada greški. Puno ili malo, sasvim je nebitno, sve dok se ne dogodi ključna greška koja djeluje kao okidač raka zahvaljujući abnormalnom radu ćelije, rastu te neprekidnom dupliciranju. Takva ćelija ignoriše signale da prestane te stimuliše tijelo da je opskrbljuje krvi kako bi još rasla. Tada se takva ćelija beskonačno razmnožava, odnosno rak širi po tijelu.
Naravno, ključno je i o kojem se tipu raka, odnosno greški radi, jer kod jednih to ide brže, a kod drugih sporije – ukupno postoji čak njih 200 različitih.
Oboje puše, ali samo je jedan dobio rak
Svi su čuli ili poznaju nekog ko je po svoj prilici trebao dobiti rak – komšija Pero koji je pušio tri kutije cigareta na dan, tetka koja je cijeli život gojazhna i uz to pije, biznismen koji ne jede ništa prije pet popodne osim vlastitog stresa, primjera je bezbroj i često ih koristimo za izgovor nastavljanja s vlastitim lošim navikama.
Priča poprima dublju dimenziju kad oboli od raka u 50-oj žena komšije Pere koja nikad nije pušila, pila, ili bila debela… Sve i da je pušila, zašto je ona dobila rak, a Pero nije? Krajnja se istina ipak skriva u našim genima, a ne stilu života. Posmatrajući dugogodišnje pušače, naučnici su otkrili kako je svima zajednička varijacija pojedinih gena, a njih su prikladno nazvali “genima dugoviječnosti”.
“Otkrili smo niz genetskih markera koji podstiču dugoviječnost, a ti isti geni mogu se naći kod ljudi koji su doživjeli duboku starost. Oni funkcionišu tako da podstiču ćelije na brži oporavak od negativnih bio-hemijskih uticaja,” objašnjava profesor Morgan Levin.
To se smatra i evolucijskom mutacijom, a sretnici koji su nasledili te gene imaju tek 11 posto verovatnosti da će ikad u životu dobiti rak, dok je kod ostalih verovatnost od 40 do 60 posto.
Pet stvari koji definitivno povećavaju rizik takvih grešaka
Uprkos dobroj ili lošoj genetici, opet postoje slučajevi koji se ne uklapaju u kalup, a to su upravo oni uzrokovani vanjskim faktorima. Uopšteno, postoje njih pet koji su neosporni uzročnici nastanka mutacija, pa samim time i raka.
- Pretjerano sunčanje, naročito u mlađoj životnoj dobi
- Pušenje
- Debljina
- Hormonske terapije/izloženost zračenjima
- Konzumiranje prerađene hrane/unos premalo vlakana.
