“Radila sam na projektu za strano tržište i bila sam pozvana na večeru s klijentima nakon potpisivanja ugovora.
Nakon večere, šef se ponudio da me odveze kući da ne uzimam taksi (stvarno je inače korektan i pristojan, nisu bile druge namjere u pitanju).
U jednom trenutku šef staje na semaforu, a moj bivši dečko taman nailazi na zebru.
Samo što mu oči nisu ispale. Nisam sponzoruša, ne bacam se na šefa, ne patim na skupe aute ni odijela. Ali bivši pati. I baš mi je drago, neka ga malo pecne.
Ne volim ga više, ali pamtim što me pravio budalom.”
(Izvor: Ispovesti.com)