Dok briselski pregovori protiču identičnom dinamikom, još uvijek nikome nije jasno po kojem će modelu srbijanske i kosovske vlasti regulirati međusobne odnose. Ali, ono što u posljednje vrijeme, više nego ikada u proteklom desezljeću, izaziva pažnju javnosti jeste javno obznanjivanje ideja o kojima se ranije govorilo samo ispotiha i u kuloarima. Ideja o promjeni granica Srbije i Kosova i razmjena teritorija iznenada se pojavila kao legitimno političko pitanje, o kojem su govorili i najviši predstavnici dvije zemlje, a pažnju je najviše privukla sintagma koju je u javnosti spomenuo srbijanski ministar turizma, trgovine i telekomunikacija Rasim Ljajić.
Tvrdnjom kako je “stanje zamrznutog konflikta” postalo neizdrživo i kako je “razgraničenje Kosova legitimna stvar”, Ljajić je nehotično pokrenuo lavinu komentara u kojima se, između ostalog, počelo govoriti i o teritorijalnom kompenziranju Srbije u slučaju da prihvati punu nezavisnost Kosova. Od Ljajićevog pominjanja “kosovskog problema” do uspostavljanja nategnute analogije između Kosova i bh. entiteta Republika Srpska nije prošlo dugo vremena i u obje zemlje, Srbiji i Bosni i Hercegovini, oglasili su se oni koji smatraju da u slučaju da “Srbija izgubi Kosovo” mora dobiti RS. Najglasniji u iznošeću takvih stavova bio je, nimalo neočekivano, predsjednik RS-a Milorad Dodik.
Međutim, ono što se u krugu Dodikovih intimusa i nekim političko-intelektualnim krugovima u Srbiji čini kao sasvim “normalan” rasplet političkih zavrzlama oko Kosova, za bolje poznavaoce političkih prilika na prostoru bivše Jugoslavije to je potpuno besmislena i teško izvodiva ideja, koja uporište nema u realnim političkim odnosima. Sintagma koju je upotrijebio Ljajić mora se odnosi isključivo na pregovarački proces u kojem Srbija učestvuje zajedno s Kosovom i njeno značenje mora se razumijevati isključivo u tom kontekstu, kaže direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov.
‘Stanje zamrznutog konflikta’
“Stanje zamrznutog konflikta podrazumeva da ne dođe do potpisivanja pravno obavezujućeg sporazuma, pa ostaje, na neki način, ne može se reći potpuno status quo, jer su se, zahvaljujući briselskim sporazumima, neke stvari pomakle. Srpske sudije su integrisane u pravosuđe Kosova, zatim policija, i tako dalje. Beograd je, zapravo, podstakao Srbe da izađu na izbore i glasuje za Srpsku listu i, zahvaljujući Beogradu, u parlamentu [Kosova] ima 10 poslanika. Dakle, nije status quo kao nakon 1999. godine, jer su neke stvari otišle dalje, ali ako Srbija ne bi prihvatila da potpiše pravno obavezujući sporazum i ako bi Srbija prekinula pregovore u Briselu, ili ako bi na referendumu, koji bi bio raspisan, da se iz preambule izbriše dio o Kosovu kao neotuđivom teritoriju Srbije, ako to na referendumu ne bi prošlo, u tom bi slučaju imali bi nastavak ‘zamrznutog konflikta’.”
Ako se politička zbivanja na zapadnom Balkanu posmatraju kao dio jedinstvenog procesa, onda sintagma “stanje zamrznutog konflikta” mnogo bolje opisuje situaciju u Bosni i Hercegovini nego na Kosovu, kaže, s druge strane, politički analitičar iz Srbije Dušan Janjić. Po njegovom mišljenju, Bosna i Hercegovina je primjer zemlje u kojem je oružani konflikt naprasno prekinut i od tog trenutka tinjaju sukob i politička netrepeljivost.
“Mislim da je Ljajić ‘pobrkao’ stvari. U Bosni i Hercegovini imamo ‘zamrznut konflikt’. Bio je konflikt koji je mirovnom konferencijom, a pre toga oružanom intervencijom NATO-a, obustavljen. Dakle, presečeni su sukobi i napravljen je institucionalni aranžaman koji je te sukobe zamrznuo. Vidimo da u Bosni i Hercegovini nema daljeg napretka jer se osnovni parametri etno-nacionalizma nisu promenili. I dalje su vladari iz tog okruženja i njihove politike su etno-nacionalističke, ali postoji nemogućnost da se realizuju, i to je ‘zamrznuti konflikt’. Ono što imamo u Srbiji sa Kosovom, to nije ‘zamrznuti konflikt’. Konflikt se ‘odmrznuo’ 2008. godine, ali od onda jesu trajali razni pregovori i nalazimo se u sred zastoja pregovaračkog procesa, dijaloga u Briselu, to je neka vrsta održavanja statusa quo, i to ne treba mešaati.”
Janjić kaže da u real-političkom smislu ne vidi kako se može napraviti poveznica između prekrajanja granica na Kosovu i Bosne i Hercegovine. Ono što vidi kao ozbiljan problem su ideje o unutrašnjoj podjeli Kosova, koja se može izvršiti samo uz primjenu nasilja, i upravo u tom kontekstu tumači ubistvo Olivera Ivanovića, koji je, u jednu ruku, bio simbol “ostanka Srba na Kosovu”, što u određenom razvoju situacije nije opcija koja odgovara političkim elitama Beograda i Prištine.
‘Oni bi da se odmah pripoje Srbiji’
Povezivanje Kosova i RS-a, tumači dalje Janjić, potpuno je politički nerealno i takva razmišljanja nisu utemeljena na ozbiljnim političkim analizama, ali priznaje da mu je sasvim jasno da postoje krugovi u Beogradu i Banjoj Luci koji promoviraju takvu ideju. Iako anahrona, ta je ideja živa u glavama ljudi koji nikako ne žele priznati realnost i koji svoje intelektualne kapacitete troše na davno izgubljene stvari.
“Niko od njih nije spreman da argumentuje i objasni, recimo, da ako Nemci imaju dve ili tri države, zašto Srbija ne može da ima dve države? Nemaju čak ni taj stepen slobode da zamisle RS kao samostalnu, a kamoli da ne vide kako Albanci da imaju dve države. Oni nemaju ni taj prosti argument i ako je tačno ovo što Milorad Dodik priča da je nemoguć život u Bosni i Hercegovini i sve ostalo, pa oni ne mogu da zamisle RS kao samostalnu državu, nego odmah se pripoje Srbiji. To vam govori da RS nije održiva, i to zagovaraju ljudi iz RS-a koji su se prebacili u Beogread još u devedesetim godinama prošlog veka. Oni ne veruju u kapacitet Milorada Dodika, Mladena Ivanića i drugih da mogu sačuvati RS kao posebnu državu, nego odmah nastoje kao da je prisjedine sa Srbijom.”
I Aleksandar Popov ideju o prispajanju RS-a i Srbije smatra “nerelanom i neverovatnom”, smatrajući da su to “puste želje” nacionalističkog i konzervativnog dijela srpske političke javnosti. Dodikovo povlačenje paralele između ta dva “problema” smatra neodgovornim predizbornim ponašanjem, koje bi moglo imate nesagledive posljedice na stanje u cijelom regionu.
“To su deplasirane priče. Ovde je došlo do oružanog sukoba, gde je, na kraju krajeva, došlo do intervencije 1999. godine i Kosovo je faktički tada pravno izuzeto iz Srbije. U Bosni i Hercegovini imate čistu situaciju, gde je Dejtonskim sporazumom definisan status Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate i suverene zemlje, sastavljene od dva entiteta, i to nema nikakve veze sa Kosovom, iako to neki žele da dovedu u vezu sa Kosovom, pre svih Milorad Dodik, u cilju svoje predizborne kampanje. I kao da je to maltene gotova stvar, ali to bi moglo dovesti do ‘dar-mara’ u regionu. Srbija, faktički, ne kontroliše kosovo od 1999 godine. Kosovo je međunarodno priznato od zemalja članica međunarodne zajednice i najvećih svetskih zemalja, osim Rusije i Kine. To se ne može ni u kojem slučaju meriti sa RS-om, iako bi Dodik volio da može. Ali, to ima političku konotaciju, jer još od vremena [bivšeg predsjednika Srbije Vojislava] Koštunice se znalo da se Kosovo ne može vratiti u okvir Srbije osim oružanim putem, i onda se narodu plasirala varijanta da postoji nada da se gubitak Kosova nadoknadi pripajanjem RS-a. Ali, to je samo pusta želja nekih konzervativnih i nacionalističkih snaga ovde i Dodika i njegovih sledbenika u RS-u, i to nema nikakve veze sa stvarnošću.”
‘Amerikanci to neće dozvoliti’
U Bosni i Hercegovini na ideju koja se zadnjih dana ciljano plasira u javnost gledaju sa dosta političke trezvenosti. Miro Lazović, nekadašnji predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i čovjek koji je bio akter mnogih teških političkih procesa u protekla tri desetljeća, jasno kaže da plan po kojem bi se gubitak Kosova Srbiji nadoknadio pripajanjem RS-a uopće ne postoji kao izvjesnost u ozbiljnim i važnim međunarodnim krugovima.
“Taj plan u međunarodnoj zajednici, siguran sam, ne postoji. Možda u glavama nekih neprincipijelnih međunarodnih zvaničnika, ali kod predstavnika američke administracije sigurno ne postoji, jer bi to značilo poraz njihove diplomatije, koja je 1995. godine donijela Dejtonski mirovni sporazum, i to bi bio krah njihovog međunarodnog ugleda. Američka administracija upravo na Dejtonskom mirovnom ugovoru gradi snagu i imidž države koja je u stanju rješavati konfliktna pitanja. Milorad Dodik očito ima neke naznake od nekih ruskih zvaničnih i nekih neprincipijelnih međunarodnih zvaničnika, koji misle na prostoru zapadnog Balkana ponovno otvarati neka teška pitanja, prekrajanja granica, što bi u svakom slučaju cijeli region, a možda i dio Evrope, zahvatio s prvo političkim, a kasnije i svim drugim nesporazumima i eventualnim sukobima.”
Lazović kaže da Dodikovo zazivanje prisjedinjenja RS-a sa Srbijom ima prvenstveno cilj izvršiti pritisak na međunarodnu zajednicu i dati srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću stratešku prednost u briselskim pregovorima.
‘RS će ostati samo dio Bosne i Hercegovine’
“To što Dodik govori je, po meni, više u funkciji davanja podrške Vučiću za teške pregovovre koji ga očekuju do kraja mjeseca u vezi Kosova, i to razumijevam kao dodatni pritisak na međunarodnu zajednicu, a posebice na Brisel, da udovolje zahtjevima Srbije kada je u pitanju zajednica srpskih opština na Kosovu, ili da izdejstvuje neke povoljnija pitanja s kojim bi mogao izaći pred srpsku javnost i izaći kao čovjek koji je izvukao maksimum iz ovih pregovora. U svakom slučaju, uvjeren sam da će Srbija morati prihvatiti Kosovo kao nezavisnu državu, tim prije što je sve učinjeno u proteklom periodu od režima Slobodana Miloševića da Kosovo s pravom insistira na dobivanju svoje samostalnosti.”
Na kraju, Lazović sasvim decidno objašnjava da je povlačenje analogija između Kosova i Bosne i Hercegovine nedopustivo, apostrofirajući da je RS samo, i isključivo, administrativna jedinica koja može postojati u okviru nezavisne i samostalne Bosne i Hercegovine.
“Dakle, nikakvo uvezivanje RS-a i Kosova ne dolazi u obzir. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, koja ima svoju stolicu u Ujedinjenim narodima, i to bi bio presedan da se jedna država dijeli na način kao što je to Dodik zamislio. Uostalom, RS nije ništa drugo nego samo entitet u Bosni i Hercegovini, i kao takav pripada Bosni i Herceglovini u punom smislu i punom obimu. Na kraju, RS nije vlasništvo samo jednog naroda, odnosno srpskog naroda, bez obzira na ime, nego je ona, po Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavu RS-a, prostor u kojem su Bošnjaci, Hrvati i Srbi ravnopravni.”
