Za ruske dobrovoljce u Bosni i Hercegovini sam prvi put čuo u ljeto 1992. kada su neki od njih poginuli napadajući Srebrenicu iz pravca Bratunca. Kasnije sam bio u prilici da saznam nešto više o toj konkretnoj borbi, koja ne mora biti naročito važna: ali, ono što jeste važno je da je tokom srbijanske (i srpske) agresije na našu zemlju, pod komandom Ratka Mladića bilo oko sedam stotina dobrovoljaca – ili plaćenika – iz Rusije.
Grobovi onih koji su kosti ostavili u Bosni i Hercegovini – kao i mnogi koji su prije njih došli da nas izbrišu s mape, ali i oni koji tek sanjaju o tome – rasijani su širom zemlje. Od Višegrada, gdje im je podignut spomenik, do periferije Sarajeva, gdje im se tokom opsade prijestonice pridružio i Edvard Limonov, koji se kada ne puca snajperom po opsađenim muslimanskim gradovima predstavlja kao pisac. Ruski tragovi, ukratko, u ovoj zemlji zaudaraju nečovještvom. Rusija ima dugu istoriju nasilja ne samo u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. I redovno su meta njenog nasilja muslimani. Od rata 1877. do ratova disolucije Jugoslavije.
U tom svjetlu, samo naivni i neinformisani – što u našem slučaju znači svi oni koji odlučuju o suštinskim pitanjima za ovu zemlju – mogu biti iznenađeni retorikom predsjednice gornjeg doma ruskog parlamenta, Valentine Matvijenko.
Na stranu činjenica da je ruski parlament contradictio in adjecto: izuzmu li se predsjednički izbori 1996. godine, nikad prije i nikad poslije u Rusiji nisu održani demokratski izbori. Drugim riječima, Matvijenko je u Bosnu i Hercegovinu stigla kao osobni teklič Vladimira Vladimiroviča Putina.
Ni ona, kao ni bilo koji drugi član „ruskog parlamenta“ ne postoji izvan lične volje Vladimira Vladimiroviča. Njene riječi danas upućene sa govornice parlamenta su direktna i nimalo uvijena prijetnja koja stiže iz Kremlja i predstavlja krunu višedecenijske intelektualne i fizičke lijenosti, kriminala i korupcije i posvemašnje zapuštenosti sarajevskih elita.
Kozmička je pravda da dolazi u mandatu onih koji utjelovljuju sve najgore osobine naših elita: pohlepu, sitan šićar i sitan zub, te kobnu kombinaciju nezainteresovanosti i neznanja.
U svakom slučaju, odnose BiH i Rusije moguće je sažeti u sljedećih pet tačaka.
Prvo, Rusija sistematski napada i podriva nadležnosti BiH. Rusko zalaganje za prenošenje nadležnosti sa države na entitete je upravo to.
Drugo, Rusija je jedina zemlja koja podržava koncept tzv. konstitutivnosti onako kako ga HDZ definiše.
Treće, imajući u vidu masovno naoružavanje režima Milorada Dodika i njegove veze sa paravojnim organizacijama na ruskom platnom spisku, dolazak Matvijenkove je indikator da se Putin sprema svog vodećeg pajaca u BiH gurnuti u konflikt.
Četvrto, moramo znati da mi, Bosanci i Hercegovci ne možemo uraditi ništa da promijenimo stav Rusije, jer je propast ove zemlje u ovom trenutku njen direktan interes. I stoga se protiv toga moramo boriti svime što imamo.
I peto, ruski poziv na neutralnost nije prijetnja. Kao što i neutralnost između Rusija i Zapada danas nije neutralnost nego sluganstvo Rusiji. Srbija je najbolji primjer.
Za zaključak, hoću na trenutak da se ponovo vratim na Srebrenicu.
Godinama me iritiraju ogromne fotografije Vladimira Putina na ulazu u Zemljoradničku zadrugu u Kravici, gdje su srpske policijske snage u predvečereje 13. jula 1995. pobile 1.500 zarobljenika iz Srebrenica. Fotografije je postavila jedna od mnogih proruskih tzv. nevladinih organizacija „Istočna alternativa“ iz Bratunca. Poslije danas zapravo znam da Putinove slike treba da se nalaze upravo tamo, na tom poprištu masovnog pokolja. Da nas podsjećaju na prave namjere Rusije prema nama.
