Uspio je izdići se iznad svega i postati ono što nikad nijedan Bosanac prije njega nije uspio!
Hasan Salihamidžić postao je sportski direktor najvećeg njemačkog i jednog od najvećih sportskih klubova na svijetu, Bayerna iz Minhena.
Prema njemačkim standardima, funkcija sportskog direktora slavnog Bayerna smatra se jednom od tri najvažnije funkcije u njemačkom društvu, pored pozicija kancelara i ministra vanjskih poslova. Dakle, prema njemačkim shvatanjima države, legenda bh. fudbala uz Angelu Merkel i Sigmara Gabriela trenutno predstavlja jednu od tri najznačajnije osobe u Njemačkoj.
Nažalost, imenovanje Salihamidžića na tako važnu poziciju propraćena je tek u sportskim medijima u BiH, ali o samom značaju njegovog imenovanja za državu BiH nije bilo riječi.
To nije iznenađujuće ako znamo da se u našem društvu oprašta sve osim uspjeha.
Od početka svoje sportske karijere u rodnoj Jablanici, Hasan Salihamidžić je put preko trnja do zvijezda krčio sam tek uz podršku oca i užeg kruga porodice, a kada je dosegao status jednog od najboljih igrača njemačke Bundeslige, mnogi su pokušali da se ogrebu i okoriste o njega.
Kada je počeo rat u BiH, Hasan je imao 15 godina, za život je zarađivao radeći kao konobar u Jablanici. Uspio je proći 11 vojnih punktova kako bi iz Jablanice stigao do Zadra, a onda sjeo na autobus za Hamburg, gdje se priključio jednoj od najboljih omladinskih nogometnih škola u Njemačkoj.
U Hamburgu se svake godine na treningu pojavi i po nekoliko hiljada dječaka, a treneri u omladinsku školu prime tri najtalentovanija. Novembra 1992. godine jedan od ta tri najtalentovanija dječaka bio je i Hasan Salihamidžić. Veliki trener Felix Magath je u njemu prepoznao buduću zvijezdu, pa je za samo tri godine stigao i do dresa prvog tima.
Nakon tri sezone provedene u HSV-u, uslijedila je nagrada za sav trud, krv i znoj koji je uložio u svoj razvoj. 1998. godine postao je član najvećeg njemačkog kluba Bayerna s kojim je osvojio šest titula prvaka Njemačke, te po jednu titulu prvaka Evrope i svijeta. U dresu slavnog bavarskog kluba odigrao je 234 utakmice, a nakon toga je otišao u najveći italijanski klub Juventus. Čisto da i u još jednom velikanu pokaže svoju klasu. Iz Juventusa se vratio u Njemačku, gdje je u dresu Wolfsburga 2012. godine završio igračku karijeru.
Reprezentacija Bosne i Hercegovine posebna je priča u životu Brace, kako su od milja zvali u Njemačkoj. Iako je imao ponudu da igra za reprezentaciju Njemačke, Hasan se nikada nije dvoumio gdje pripada. Igrao je za BiH čak i u vrijeme kada su razni poluamateri odbijali dres reprezentacije gradeći vlastiti autoritet preko reprezentacije.
Međutim, uvijek je bio na meti kritičara, optuživan je da se ne trudi dovoljno kada igra za reprezentaciju, da postoje dva Hasana, jedan u Bayernu drugi u BiH. Godinama je igrao, borio se, šutio i trpio sve uvrede, nadao se da će ispuniti najveću životnu želju i otići s reprezentacijom na neko veliko takmičenje, ali nije uspio ostvariti cilj. Vjerovatno jedini u životu koji nije uspio ostvariti.
S 30 godina, na vrhuncu slave oprostio se od reprezentacije. Nikada nije javno govorio o odnosima unutar reprezentacije, o odnosu pojedinih novinara prema njemu, a imao je previše razloga da podigne glas i progovori o mnogim nepravdama koje su urađene prema njemu.
Nikada nije odgovarao na priče o navodnom pokušaju reketiranja od strane sarajevskog podzemlja, na priče kako je pojedinim novinarima posuđivao novac da prežive da bi ga zauzvrat optuživali da izbjegava igrati za reprezentaciju. Jedan ga je u direktnom prijenosu na televiziji optužio kako je namjerno dobio drugi žuti karton da ne bi igrao utakmicu protiv Srbije i Crne Gore u Beogradu. Poslije se ispostavilo da mu to nije bio drugi žuti karton i da Hasan ima pravo igrati u Beogradu. I igrao je, bio jedan od najboljih, a da mu se novinar nikada nije izvinio za lažnu optužbu. Braco o tome nije nikada rekao nijednu riječ.
Uspio je izdići se iznad svega i postati ono što nikad nijedan Bosanac prije njega nije uspio. Teško da će neko i poslije. Sve što je postigao u životu, postigao je sam.
Koliko god se ponosili činjenicom da je naš čovjek postao “glavna faca” u instituciji svjetskog nogometa, moramo biti realni i priznati da je za to zaslužan samo on.
