Michael Todd, advokat sa Novog Zelanda koji danas živi u Tokiju sa svojom suprugom iz Japana, prije dvije godine je dospio u deportacijski centar u Osaki zbog, kako kaže, “nesporazuma” oko njegove vize i njegovog sudjelovanja u protestima u Japanu protiv lova na delfine. On je u tom logoru proveo 42 dana, a te dane – kaže – nikada neće zaboraviti, piše Deutsche Welle.
“Nisam niti slutio da je u Japanu baš tako loše. To je kao da dignete ruke u zrak i odreknete se baš svih građanskih prava kad uđete u ovu zemlju”, izjavio je Todd 2012. godine. “U Japanu ste krivi sve dok ne dokažete da ste nevini. Čitav sistem je kao onaj prije 80 godina.” Najčešći ‘grijeh’ stranaca u deportacijskim centrima je bila činjenica da su boravili u Japanu makar im je istekla viza ili su radili u toj zemlji bez valjane dozvole.
Užasni uslovi
Novozelandski advokat, koji pati od povišenog krvnog tlaka, u centru je čekao punih 45 sati dok se nije našao barem nekakav liječnik koji bi ga pregledao. “Govorio sam im kako bih mogao umrijeti, proživjeti srčani udar i da nema načina niti da se otvore vrata ćelije ako se nešto dogodi. Ljudi stalno umiru u tim japanskim logorima”, tvrdi Todd. Priča da je osobno vidio jednog Iranca koji je urinirao u svojoj ćeliji kako bi barem nekako protestirao što ga drže zatočenog kao divlju zvijer. Vidio je i osam japanskih čuvara koji su tukli jednog zatočenika iz Konga, a zna i za jednog čovjeka iz Nigerije čiju su čitavu porodicu pobili tamošnji muslimani i kojeg su u Japanu smjestili u ćeliju u kojoj su svi ostali zatočenici bili muslimani. Na katu ispod tog logora u Osaki su bile smještene žene – i bilo je bolje niti ne pitati što se s njima događa.
Službeni Japan je polako počeo uviđati kako se ne može tako odnositi prema strancima. Trenutno je zatočeno 23.133 stranaca u 16 manjih centara za deportaciju i tri velika, u Ibarakiju, Osaki i Nagasakiju. Sve češće prodiru vijesti o samoubojstvima tamošnjih zatočenika, o štrajkovima glađu i o smrti pod neizvjesnim okolnostima. Tako se ovog ožujka jedan Iranac navodno ugušio od hrane, a nedugo prije toga je i jedan građanin Kameruna pronađen u svojoj ćeliji bez svijesti. Prošlog ožujka su i međunarodne udruge prosvjedovale zbog slučaja u logoru u Rohingyi gdje je jedan državljanin Mijanmara preminuo jer čuvari nisu pravodobno pozvali liječničku pomoć. Razlog: bili su na pauzi za objed.
Zbog pritiska međunarodnih organizacija i Ujedinjenih naroda, čitav niz japanskih dužnosnika se založio za reformu propisa o useljavanju i priznavanju izbjeglica koji je na snazi još od 1951. godine. U međuvremenu je sud okruga Tokija nedavno osudio japanske službenike koji su, po mišljenju tog japanskog suda, ilegalno vezali i zlostavljali državljanina Gane kojem je istekla viza i kojeg su vodili na deportaciju u zračnu luku u Nariti 2010. godine. Taj čovjek se ugušio od zahvata japanskih službenika.
Rigorozne kontrole od 90-ih
Ipak, zanimljivo je istaknuti kako je sve do devedesetih godina prošlog stoljeća Japan tek rijetko primjenjivao nekakve kaznene mjere protiv stranaca. No, otkako je bivši guverner Tokija Shintaro Ishihara objavio kako će “očistiti” tradicionalne četvrti za zabavu Shinujaku i Roppongi, iz Japana je protjerano više od 100 hiljada stranaca. Tu se onda očito jedva gledalo tko su ti stranci: prostitutke i kriminalci iz tih sumnjivih četvrti su došli podjednako na udar zakona kao i razmjerno ugledni Zapadnjaci.
Tako je jedan poznati britanski glazbenik 1995. uhićen i bio je prisiljen kupiti avionsku kartu za Hong Kong po sumanuto visokoj cijeni. Nedugo nakon toga je uhićen i američki novinar Dan Bloom i to usred redakcije japanskog lista Daily Yomiuri jer su se nadležni službenici sjetili kako on živi i radi u Japanu već pet godina bez valjane dozvole. Novinar je proveo u samici 41 dan, bez ikakvog suđenja i pravnog postupka, a nakon toga su ga strpali u avion.
Japan je zemlja koja je stoljećima tradicionalno bila nepovjerljiva prema strancima. Ali to se ubrzano mijenja: u protekla dva desetljeća se udvostručio broj stranaca koji žive u toj zemlji čiji gradovi sve više postaju međunarodne metropole. U međuvremenu su oko 1,7% stanovnika stranci, ali ih doista ima i čiji dokumenti nisu baš posve “čisti”. Očito toj zemlji još predstoji i urediti propise po kojima se prema takvim osobama onda neće odnositi kao u srednjem vijeku.
