Svaki put kad prolazim pored trafike, ne mogu a da se ne zapitam, kako je to raditi u prostoru dva sa dva? Bez grijanja, bez toaleta, sa minimalnom platom.
I opet, ljudima smeta i prave pošalice kad radnik iz trafike ponudi čokoladicu na sniženju ili žvaku za kusur. Njima je to rečeno da moraju svakog od vas da ponude, ne žele ni oni to.
Niti žele da se svađaju s vama što nemaju sitno ili krupno. A gdje oni i mogu da rasitne i odu, kad su “privezani” za taj prostor, dok traje radno vrijeme? Zapitate li se vi ovo?!
Čitam u posljednje vrijeme kako vlasnici firmi gube radnike, kako ljudi odlaze. Kako ljude više ni regres, a ni 13. plata ne može da zadrži. A meni u glavi samo jedno: ko to ima uopšte? Sa platom od 500 ili 600 konvertibilnih maraka (250 ili 300 eura), ljudi nemaju volje da ustanu i odu na posao, a da ne pričam kakav ih prostor čeka tamo, nadređeni i kolege.
Slušala sam dosta puta kako su mi prijatelji pričali da su na posao išli plačući. Takvo vrijeme nije prošlo. I one priče: “vi samo hoćete da imate novac, a nećete da radite”, ne znam kako nekog nije sramota da to kaže kad mnogi ljudi rade više poslova da prežive. Ima onih i koji neće da rade, uvijek je i bilo, ali takvi ljudi ne trebaju biti primjer vaše totalne desentizacije.
Neplaćeni prekovremeni rad
Prodavnice su otvorene otprilike do 22 sata i onda, dok se poravna kasa, srede računi, urade obračuni, radnici obično dođu kući u ponoć. I to je normalan život za njih. Sa takvim i sličnim rutinskim poslovima, postajemo svaki dan kao roboti. Uradi posao, dođi kući, uradi još posla, ako nemaš još jedan posao i lezi i spavaj. I tako ponavljaj svaki dan, svake sedmice, svaki mjesec, godinama… I zaboraviš da možeš i želiš bolje.
Dok se ne probudiš jedan dan i kažeš: “Meni je dosta, odoh ja odavde”.
Mnoge firme i dalje, još uvijek, rade na normu i ako ne ispuniš normu, ostaješ duže na poslu ili dobiješ manju platu, koja je i ovako mala. Znam da će mi sad neko reći kako se to sad mijenja, kako vlasnici nisu više robovlasnici, i da situacija poprima druge oblike, jer su i oni prepadnuti da će ostati bez radne snage. A ja evo i dalje čitam kako je jedna ili dvije firme nešto promijenila. I to jedva.
A oglasi u novinama su napisani tako da ih ne možeš ispuniti, pa se bojiš i da se prijaviš. Mnogi su, čak, napisani diskriminatorno. Vidi se da je namješteno. A, onda ko uopšte želi da radi na poslu gdje ti u opisu piše da “dobro podnosiš stres”? Mislim, ko dobro podnosi stres? Čovjek kojem je svejedno, a ne entuzijastična osoba koju traže. A, o prekovremenom plaćanju na poslu, ljudi mogu samo da sanjaju.
Nevjerovatno mi je da ljudi pristanu na prekovremeni rad i to samo kako bi pokazali da su vrijedni, da mogu, da su tu, da su lojalni. Sve je to u redu. Lijepo je kad je neko marljiv i kad druga strana može da računa na tebe i treba, ali treba i mora da se nagradi.
Bolje je i ovce čuvati, nego biti ovca
I onda, i kad pristaneš da radiš u takvim uslovima, vidiš da ti je bolje da si otišao ovce da čuvaš i da živiš na planini. Koliko primjera smo vidjeli da su se ljudi okrenuli takvom životu, jer nisu mogli više da podnesu takav način života? Dosta puta.
Zašto ovo sve pišem? Zato što mi ne trebamo i ne moramo da trpimo mnoge stvari, ali trpimo. Mislimo da moramo. Rijetki su koji se žale. Mislim svi se žale, ali rijetki su oni koji to sprovedu i zakonski. Znamo vrlo dobro da nema neke vajde.
Eto kad sam sve to napisala i znam da uskoro neće biti neke promjene, ma koliko pisali da je već ima i da se dešava. Zato sam i odlučila da neću pisati kako je u drugim zemljama i da se tamo skraćuje ili ne skraćuje radno vrijeme. Da li je tamo bolje ili gore? Neću pisati ko radi više ili manje. I nisam o tome pisala, jer me to ne zanima.
Sad vidite šta drugi nemaju
Zanima me ta nedjelja. Zanima me zašto ne pustite ljude da ne rade nedjeljom? Ne skraćeno, nego da ne rade nikako. Zašto ne pustite ljude da se posvete porodici? Zašto ne dozvolite da i oni pamte kolače, krofne, palačinke koje sam ja svake nedjelje imala, jer je mama voljela da kuća zamiriše i da svi skupa sjednemo i ručamo, smijemo se i pravimo uspomene? Zašto?
Zar vi ne pamtite zajednička okupljanja, izlete sa porodicom? Izlaske sa prijateljima na kafe, roštiljanja koja nisu samo 1. maja?
Tako sam i mislila.
E, sad vidite šta drugi nemaju i očekujete srećne radnike?
Ne znam kako.
