Ko će prebrojati sve te prazne kuće u kojima pauci raspliću svoje carstvo ili plaču usamljene majke pune iščekivanja – hoće li i ove godine djeca zakucati na vrata prije smrti?
Nigdje se zvijezde ne roje takvom žestinom kao na nebu mog djetinjstva. Titraju u našim očima poput zlatastih životinjica. Pod njima šare na ćilimima sjećanja sjaje u svim nijansama. Kružimo obazrivo, kao među zipkama s usnulom djecom. Gazimo stazicama djetinjstva, nakaradni, kao čudovišta.
Nail je podigao kuću pod Branjevinom, brdom u kojem se završava zaselak Trstovac. Ovdje smo rasijali svoje djetinjstvo. Sada dolazimo da u ljudima u kojima smo se bespoštedno ostavljali nađemo zaturene dijelove vlastitosti, te dječake i djevojčice iz kojih smo ižđikljali i rasuli se po bijelom svijetu. Sve ih je manje i mi donosimo sa sobom strepnju: ko je umro ove godine i koji je naš dio zauvijek otišao s njim?
I dolazimo da bismo jedni u drugima pronašli okrajke vlastite duše. I u sebi smo se, eto, uzajamno ostavljali. U mahali našeg djetinjstva izgubljeni vjetar luta praznim domovima ili zviždi u strehama onih kuća u kojima bride uzdasi starica, majki naših. One žive za ljeto kad će sinovi i kćeri još jednom prestići smrt i zakucati na vrata zahrđala od neotvaranja.
Nail, pred čijom kućom sjedimo, živi u Australiji. Njegov je brat Dževad u Italiji. I on je napravio kuću, prekoputa. Njihove su kuće prazne. Živi u njima podstanar pauk. S vremena na vrijeme obiđe ih Esma, njihova mati. Ona živi sama, u kući koju je izgradila skupa s mužem. Njena je kćerka Rasema u Njemačkoj, a srednji sin Enes u Italiji.
Novi život u inozemstvu
Brojimo: 1969. godine ovdje nas je rođeno 11-ero. Sada odavde krene dvoje-troje prvačića. Dva puta više djece porijeklom s Trstovca pođe u škole širom svijeta. U područnoj školi u Mutniku, gdje su prije rata upisivana po dva odjeljenja s po više od 30 đaka, ove godine krenula je i kombinacija. Nećemo da vjerujemo. Zato ćemo morati svako lice iz našeg djetinjstva umiti tišinom ove noći.
U susjednoj kući rođena je Besima. Ona je otišla u Švicarsku. Njen stariji brat Asim zarobljen je na obroncima Grmeča i nikad ga više nismo vidjeli. U kući iznad žive Mehmed i Lutvija. Njihova kćerka Merhunisa i sin Selvedin odavno su u Italiji. Za razliku od Mehmeda, koji je radio u Sloveniji, a djeca mu odrastala ovdje, oni su svoje porodice zasnovali u stranom svijetu. Isto je i s Osmanom iz kuće pored šumarka. On je u Americi i njegova djeca još nisu vidjela Bosnu. Ni djeca brata Rame, koji živi u Australiji. Sestre Đula i Aiša žive u Italiji.
Prekoputa Nijaz je počeo graditi kuću, a onda iznenada stao. On se pomirio s istinom da se nikad neće vratiti. Niže, prema rijeci, već godinama samuje prazna kuća brata Eseda. Njegova djeca porasla su u Austriji i bolje govore njemački od maternjeg. Prazna je i kuća Mehmedova. I on je porodicu preselio u Sloveniju, kao i brat Muhamed. I Sabid i Šaban Babić, braća prekoputa, podižu svoje porodice u inozemstvu. Njihov brat Asim poginuo je u ratu. U Njemačkoj su i braća Ramiz i Zuhdija Babić i njihov stričević Rizvan.
Prekoputa mezarja velika je kuća, gotovo dvorac, prazna. Izgradio ju je Redžo Perviz novcem zarađenim u Švicarskoj. Odmah do njegove prazna je kuća brata Muhameda – i on je u Švicarskoj. Slijedi ledina na kojoj nije ostalo ni temelja. Redžep i Hato su umrli, a njihova četiri sina odavno su u inozemstvu. Ova ledina sasvim jasno govori kakva je sudbina praznih kuća i porodica koje su trebale živjeti u njima. Ali niko ne želi čitati tu poruku.
Eno, Mersudin je udario temelje, da i on podigne kuću u kojoj će se odmarati vjetrovi. Prekoputa su prazne kuće njegovog oca Asima i dvojice stričeva. I brat Meho izgradio je kuću, stanuje u njoj noć. Komšija Fadil odavno je u Sloveniji i sad podiže ogradu da osigura posljednje dane majci Kadi. Sinovi njegovog strica u Austriji su, a i najmlađi je spakovao kofere. Niže, sama u kući živi Šenesija. Njeni su sinovi posvud: Hasib u Americi, Mirzet u Njemačkoj, Šemsudin u Austriji. I Muhamedov sin Jasmin nedavno je otišao u Njemačku.
Prazne kuće i uspomene otišlih ljudi
Sljedeća je kuća Huseinova. U njoj je odraslo osam sinova i jedna kći. Juso i Suad su u Americi, a Safet i Samed u Sloveniji. Podigli su tri kuće da pauci imaju gdje plesti mreže. Izet živi u Sarajevu, a Suada u Švedskoj. Pri kraju zaseoka je Mehina kuća, u kojoj se čeka da se pojave kćeri, Amira iz SAD-a ili Amra iz Slovenije. Prekoputa je kuća Asimova. Njegov sin Nihad sprema se za Njemačku. U kući u kojoj su rođeni živi mati Fate i brat Senad i gomila uspomena koje rastače podmukla tišina.
Do kraja Trstovca još je praznih kuća i otišlih ljudi. Fikret je u Austriji, Kadir u Sloveniji, a Aziz je poginuo u ratu. Omer i Habibe odavno su u Njemačkoj, kao i djeca njihove troje djece. Beba Kerić je u Švicarskoj, Edin u Njemačkoj, a tamo je nedavno otišao i Juso Perviz. Njegov je brat Ekrem u Sloveniji. Izet Kerić je u Austriji, Suad Alibabić u Njemačkoj, a njegov brat Elvir u Sloveniji. Safet Perviz poginuo je u ratu. Sestra i brat Jasna i Asim Harbaš u Švicarskoj su, a Hasiba Velagić, čiji je brat Šemsudin poginuo u ratu, udana je u Njemačkoj… Eto, iz ovog malog zaseoka zasijan je cijeli svijet.
Tugaljivo uzdišemo pod zvjezdama našeg djetinjstva. U selu Mutniku ima još deset zaselaka kao što je Trstovac. I tamo je ista slika: prazne kuće i uspomene otišlih ljudi. Grad Cazin ima više od 15 ovakvih sela, a Bosna i Hercegovina više od 130 gradova i općina kao Cazin. Koliko ih je u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori? Ko će prebrojati sve te prazne kuće u kojima paukovi raspliću svoje carstvo ili plaču usamljene majke pune iščekivanja: hoće li i ove godine djeca zakucati na vrata prije smrti?
