Gospođu A. (pravo ime skriveno) u ratu u Bosni i Hercegovini silovao je pripadnik Vojske Republike Srpske, nakon čega ostaje trudna i odlučuje se na abortus.
Uprkos traumi koju je preživjela, nastavlja se boriti i tražiti pravdu. Dvije decenije kasnije, čovjek koji ju je silovao proglašen je krivim za ratne zločine.
Uz osmogodišnju zatvorsku kaznu, sud je također presudio i da gospođi A. plati nadoknadu štete od 15.000 eura. Međutim, na svojim računima nije imao ta sredstva niti imovinu kojom bi se mogla osigurati nadoknada.
Za gospođu A., kojoj je dijagnosticiran trajni poremećaj ličnosti i hronični posttraumatski stresni poremećaj, to je značilo da neće dobiti simboličnu odštetu, novac koji je mogla iskoristiti da poboljša svoje finansijsko i zdravstveno stanje.
S druge strane, parnični postupak protiv bh. entiteta Republike Srpske, jer se radilo o vojniku Vojske RS-a, bio bi osuđen na propast, budući da se u takvim slučajevima primjenjuju zastarni rokovi, te bi čak morala platiti i sudske troškove – što se desilo brojnim bivšim logorašima u BiH.
Dodatno, Bosna i Hercegovina kao država nema fond iz kojeg bi žrtvi isplatila naknadu štete koju je sud utvrdio, u slučaj da počinitelj to ne može uraditi.
Zbog svega ovoga gospođa A, kao i druge žrtve ratnih zločina u BiH, našla se u ‘pravnoj slijepoj ulici’, a organizacija TRIAL International, koja pomaže žrtvama, odlučila je da cijeli slučaj podigne na međunarodni nivo i obrati se UN Komitetu protiv mučenja – što se prvi put dešava kada su u pitanju žrtve iz BiH.
“U takvim situacijama, kada počinitelj ne može da osigura odštetu, država bi, prema određenim međunarodnim standardima i obavezama koje je preuzela iz različitih konvencija i drugih međunarodnih dokumenata, trebala da osigura efektivnu naplatu naknade štete. Tako da mi zahtijevamo od UN Komiteta da utvrdi da nije ispunjena obaveza države BiH iz UN Konvencije protiv mučenja”, objašnja Adrijana Hanušić-Bećirović, viša pravna savjetnica TRIAL Internationala.
Žrtve morale plaćati sudske troškove
Konvencija UN-a protiv mučenja, čija je BiH potpisnica, predviđa da svakom građaninu koji postane žrtva torture treba biti osigurana naknada štete.
Iako je Bosna i Hercegovina napravila iskorak, za razliku od Hrvatske i Srbije, i uvela praksu da se u okviru krivičnih postupaka dosuđuje i naknada štete žrtvama – nije osigurala mehanizam isplate odštete u slučaju da počinitelj to nije u stanju da uradi.
“To bi se moglo uraditi formiranjem određenog fonda ili bi se trebala osigurati neka budžetska linija iz kojih bi se mogla isplatiti odšteta u ovakvim situacijama”, kaže Hanušić-Bećirović.
Dodaje da postoji još jedna opcija za žrtvu, koja se pokazala neuspješnom – a to je pokretanje parničnog postupka protiv entiteta ili države. Međutim, u brojnim slučajevima pokazalo se da je takva tužba već osuđena na propast, jer bi se primijenili zastarni rokovi i ona bi bila odbijena, dok bi žrtva morala platiti sudske troškove.
“Tako da je žrtva dovedena u situaciju da nema nijednu drugu opciju, zbog čega smo mi odlučili da idemo prema Komitetu UN-a koji ocjenjuje u kolikoj mjeri su države koje su potpisnice UN-ove Konvencije protiv mučenja ispunile obaveze iz tog dokumenta, da li je prekršeno neko pravo građana koje ona predviđa.”
Ocjena koju bi dao ovaj komitet bila bi indirektno obavezujuća za BiH, navodi Hanušić-Bećirović, jer on pruža autoritativno tumačenje Konvencije protiv mučenja koju je BiH potpisala.
Naknada štete dosuđena za deset žrtava
Do sada je u krivičnim postupcima u BiH u osam predmeta, koji su se odnosili na deset žrtava seksualnog nasilja u ratu, dosuđena isplata naknade štete. Dva su se vodila pred entitetskim pravosuđem i šest pred Sudom BiH, podaci su TRIAL Internationala.
Ukoliko bi se uspostavio određeni fond u BiH iz kojeg bi se naplatila odšteta, ako se dokaže da počinitelj to ne može da uradi, on bi se odnosio na ovih deset žrtava, ali postoje i drugi postupci koji su još u toku i koji se tek trebaju pokrenuti. U nekim predmetima bi se vjerovatno pokazalo da počinitelj može platiti odštetu ili njen dio.
“Međutim, ono što smo mi nastojali kroz ovaj slučaj jeste da ovu praksu primjene zastarnih rokova i uskraćivanje mogućnosti žrtvama na naknadu štete, bez obzira da li su to pravo zahtijevali kroz krivični ili parnični postupak, izložimo i problematiziramo pred UN Komitetom. Nadamo se da će Komitet protiv mučenja pružiti tumačenje ove Konvencije u smislu obaveza koje ona stavlja pred BiH i da će od države zahtijevati da osigura pravo na naknadu štete ovoj i drugim žrtvama ratnih zločina”, kaže Hanušić-Bećirović.
Kako napominje, brojni bivši logoraši u BiH pokrenuli su postupke pred Evropskim sudom za ljudska prava, nakon što su zbog zastare odbačene njihove tužbe pred sudovima u BiH, a oni sami morali platiti sudske troškove.
Međutim, dodaje, Evropski sud za ljudska prava odbacio je nažalost brojne od ovih aplikacija i čini se da on više nije prava adresa za rješavanje ovog pitanja – zbog čega žrtvama i nevladinim organizacijama ne ostaje ništa drugo nego da pravdu traži negdje drugo i obrati se drugim međunarodnim tijelima.
