Bosanska Krajina je poznata po uglednim i istaknutim familijama i pojedincima koji su ostavili neizbrisiv trag u ranijoj i novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Neki od njih su odigrali vrlo značajnu, često i odlučujuću ulogu za život i prosperitet ovog kraja.
U red tih najistaknutijih i slavnih familija zasigurno spada i familija Pozderac, iz koje su potekli mnogi poznati i ugledni Bošnjaci, među kojima su za Bosansku Krajinu, ali i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, svakako najznačajniji Nurija i Hamdija Pozderac.
Oni su, kako navode naši sagovornici, bili među prvim Bošnjacima koji su se istakli u borbi za nacionalni i državotvorni identitet muslimana.
Prvi Bošnjak u jugoslavenskoj vlasti
Današnje vrijeme nije najpogodnije za valorizaciju historijske uloge porodice Pozderac, navodi Halid Dedić, sociolog i humanista. U sistemu pobrkanih vrijednosti stvari se gledaju iz manje važnih uglova. Stoga je važno znati da je bošnjački korpus još od vremena Huseina Gradaščevića bio u nemilosti država u čijim granicama je živio. Bošnjaci su u tim silnim previranjima, cijelo jedno stoljeće lutali. U zaustavljanju toga porodica Pozderac imala je istaknutu ulogu.
“Za razliku od Mehmeda Spahe, koji je po narodnosti bio Srbin i okrenut režimu kraljevine Jugoslavije i Džafera Kulenovića, Spahinog nasljednika, koji je bio Hrvat i okrenut fašističkom režimu Ante Pavelića, Nurija Pozderac je našao pravu stranu, koja je u prvom redu bila antifašistička, obećavajuće demokratska i neopterećena ulogama predziđa kršćanstva čiji su ceh plaćali Bošnjaci i drugi muslimani širom balkanskih prostora. Nurija Pozderac je postao akter u političkom životu druge Jugoslavije u jesen 1942. godine, ali njegovi bratići Hamdija i Hakija Pozderac su već bili u pokretu. To je vjerovatno pomoglo da Tito u vrijeme Bihaćke republike posjeti Nuriju u njegovoj kući i, mada je Nurija već bio u ozbiljnim godinama, pokrene ga da napusti toplinu svoga doma i uključi se u narodnooslobodilačku borbu”, kaže Dedić.
“Nurijin rad u AVNOJ-u i pogibija na Sutjesci slijedeće godine su imale značaj za mnoga buduća zbivanja u vezi sa Bosnom i Hercegovinom i njenim ljudima, prvenstveno Bošnjacima. Smatra se da je u Nurijino vrijeme (AVNOJ i ZAVNOBiH) bošnjački narod imao utvrđenu svoju političku poziciju u Jugoslaviji pod nazivom Muslimani, koja je kasnije devalvirana na način da su Muslimani ponovo postali muslimani, dakle ne narod/nacija, nego vjerska grupa, što su bili i za vrijeme Kraljevine. U tom smislu Nurija Pozderac, kao potpredsjednik AVNOJ-a, kao privremene vlade ondašnje Jugoslavije, imao je zaista historijski značaj i ulogu koja će rezultirati kako daljim očuvanjem bosanske državnosti, tako i povratku nacionalne posebnosti Bošnjaka kao naroda. Njegovo vrijeme i doprinos u tom pogledu još nisu do kraja ispričani, ali Krajišnici to bez ikakve sumnje osjećaju i poštuju”, dodaje Dedić.
Zaustavio zločine i odlaske u ustaške redove
Nurija Pozderac je bio prvi Bošnjak koji je aktivno i direktno učestvovao na nekom zvaničnom političkom skupu. Bilo je to 26. i 27. novembra 1942. godine u Bihaću, gdje se po prvi put raspravljalo o Bošnjacima kao posebnoj naciji i ponovnom utemljenju i obnavljanju države Bosne i Hercegovine, nakon što je stoljećima bila u sastavu Osmanskog carstva kada joj je bio ukinut suverenitet i međunarodni subjektivitet.
Nurijino aktivno uključivanje u politiku desilo se 1919. godine, kada je ukazom kralja, a na prijedlog koalicione Vlade, Nurija postao član Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U aktivni politički rad uključuje se u okviru Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) na prijedlog lidera te stranke Mehmeda Spahe.
Nakon okupacije Jugoslavije, Nurija se vraća u rodni Cazin, gdje se angažira na sprječavanju međunacionalne i međuvjerske mržnje na području Bosnaske krajine, te zaustavljanju već započetih zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima, kao i na spriječavanju odlaska Krajišnika, muslimana u ustaše.
“O Nuriji su nama, djeci, govorili stariji kad bi se okupljali porodično. Nurija je bio autoritet, u svakom smislu. U porodici je odlučujuću riječ imao Mehaga, moj pradjed, Nurijin brat, koji je u toku narodno-oslobodilačke borbe čuvao porodicu, Cazinjane, posebno Srbe i Jevreje. Nurija je, nakon što je odbio Pavelićevu ponudu da bude predsjednik Vlade Nezavisne države Hrvatske (NDH), Krajišnicima uputio poznati proglas ‘Braćo muslimani’ i pozvao ih da se pridruže Titu i partizanima. S njim u narodno-oslobodilačku borbu odlaze i Hakija, Hamdija i dvanaestogodišnji Sakib Pozderac, moja majka Bakira, Mehagina djeca”, kaže Hamdija Lipovača, potomak Pozderaca.
“Nurija je bio prvi potpredsjednik jugoslovenske narodnooslobodilačke ratne vlade. To pokazuje kolika je njegova, ali i vrijednost BiH, i poštovanje kod Tita, Saveza komunista i Vrhovnog štaba. Interesantno, Nurija nikad nije bio član Saveza komunista. Ali isto tako, Nurija je jedan od istaknutih muslimanskih političkih i vojnih vođa koji nikad nije dobio orden narodnog heroja. Poginuo je 1943. godine na Sutjesci, na Dragoš Sedlu, kao i Sava Kovačević i mnogi drugovi i drugarice. Mislim da odlaskom starijih generacija, blijedi saznanje o Nuriji i drugima jer vlasti ove zemlje sistemski rade na glorifikaciji ustaštva, nekih muslimanskih prodanih duša nacističkoj ideologiji, a umanjuju ulogu antifašista i njihove borbe. Biti dijelom porodice Pozderac, koliko god je časno, nije nimalo lako”, navodi on.
Borac za nacionalna prava Bošnjaka
Hamdija Pozderac je centralna politička ličnost Bošnjaka u posljednjih trideset godina komunističke vlasti. On se kao član Predsjedništva Saocijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i predsjednik Ustavne komisije, koja je trebala predložiti promjene Ustava, koje su se zasnivale na temeljima zajedništva i ravnopravnosti republika i naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, žestoko suprostavljao planovima velikosrpskih ideologa, napisao je historičar Alaga Dervišević.
Rad i djelovanje Hamdije kao najvažnije ličnosti u tim procesima, koji je trebao da bude i predsjednik države, ubrzo je došao na udar velikosrpskih snaga. Hamdija je učinio sve što je mogao za Bosnu i Hercegovinu, a ujedno je bio i veliki borac za nacionalni identitet i afirmaciju Bošnjaka kao nacije.
“Sedamdesetih godina prošlog vijeka unutar BiH je pokrenuta snažna politička i intelektualna matica za povratak narodnosnog položaja ondašnjih Muslimana u BiH i Jugoslaviji i jačanje pozicije Republike Bosne i Hercegovine unutar SFRJ. Na čelu političkog pokreta je van sumnje bio Hamdija Pozderac, tada istaknuti BH i jugoslovenski rukovodilac i profesor na sarajevskom Univerzitetu. Hamdijina nastojanja su bila svesrdno podržana i od strane BiH rukovodilaca, pripadnika drugih naroda, kao što je bio Branko Mikulić i drugi. Ovaj politički trend je snažno podržala inteligencija unutar koje je istaknuto mjesto imao akademik Muhamed Filipović, profesor Atif Purivatra, Omer Ibrahimagić i drugi. Sve je to rezultiralo ustavnim promjenama 1974. godine od kada su Muslimani, danas Bošnjaci, definitivno postali ustavna kategorija u nacionalnom smislu, a grb SFRJ dobio i šestu buktinju koja je predstavljala i potvrđivala tu promjenu”, navodi Halid Dedić.
“Daljnji razvoj Bošnjaka kao naroda/nacije je samo nadogradnja na ono što je u socijalističkoj Jugoslaviji utemeljeno. Znam da se neki ljudi neće složiti sa ovom konstatacijom, ali to ne mijenja ništa. Radi se o historijskom procesu, a ne jednokratnom događaju. U svemu tome pomenuti članovi porodice Pozderac imaju značajna mjesta i uloge. Ova porodica je za to dala i značajne žrtve. Kako rekosmo, Nurija je poginuo kao Partizan na Sutjesci 1943. godine. Sve snažnije su tvrdnje da je i Hamdija praktično ubijen jer je bio nezaobilazna brana velikodržavnim projektima, koji će izići na vidjelo u agresiji na BiH tokom perioda 1992-1995.godine. Žrtva koju su Bošnjaci podnijeli u borbi za očuvanje vlastite nacionalne supstance i obnavljanje bosanske države su najbolja potvrda snage ideja za koje su se borili Nurija i Hamdija Pozderac”, dodaje on.
Nepravedno je da se ne spomene i Hakiju Pozderca
Dervišević u Zborniku radova Cazinska Krajina u XX stoljeću navodi da su srpski i hrvatski nacionalisti gotovo cijelo prošlo stoljeće usmjerili svoju energiju i djelovanje ka destrukciji Bosne i Hercegovine kao zasebnog političkog entiteta i osporavajući Muslimane kao naciju problematizirali one muslimanske političare koji su se borili da se ta nacija prizna. Hamdija Pozderac je bio jedan od glavnih kreatora bošnjačko-muslimanske emancipacije. Njegova knjiga Zajedništvo i nacionalni odnosi u BiH prva je ukazala na neravnopravan položaj BiH u jugoslavenskoj Federaciji, posebno istaknuvši sve kontraverze u vezi sa dobro osmišljenom strategijom negiranja i nasilnog opredjeljivanja muslimana. Zbog toga je prvi bio na udaru, a kasnije se pokazalo da mu to nikad nisu zaboravili i da su samo čekali priliku da se s njim obračunaju, dodaje Dervišević citirajući dr. Nijaza Durakovića.
“Kada govorimo o Hamdiji bilo bi nepravedno ne spomenuti i Hakiju Pozderca. Geodeta, javni tužilac poslije 1945. godine guverner Narodne banke BiH, savezni ministar, član Savjeta Federacije, predsjednik SOFKE [Saveza organizacija za fizičku kulturu] Jugoslavije. On je najzaslužniji za pokretanje projekta Agrokomerc. Kao stariji brat imao je veliki uticaj na Hamdiju, koji je sigurno bio, do zadnjeg, brana nasrtajima iz tada susjednih republika na tkivo Bosne i Hercegovine, a posebno muslimansko tkivo. Kao direktni učesnik donošenja Ustava SFRJ iz 1974. godine, Hamdija je bio nosilac afirmacije do tada nepostojeće nacije. Stvorena je muslimanska nacija i muslimani postaju Muslimani. Više se nisu morali izjašnjavati kao Srbi, Hrvati ili neopredjeljeni”, kaže Hamdija Lipovača.
“Kasnije kao potpredsjednik SFRJ i predsjednik Komisije za ustavne promjene SFRJ, stao je u odbranu pokušaja da se ukinu autonomije Kosova i Vojvodine. Tada je montirana afera Agrokomerc, Hamdija je bio prisiljen da podnese ostavku, izdan od drugova iz Partije, prvenstveno Muslimana. Ni Krajišnici mu tada nisu iskazali podršku. Upravo po tom urneku, kad god stasa neki Krajišnik, montiraju se procesi jer nalogodavci znaju da je Krajišnike lako uvjeriti da se odreknu svoga. U tom konekstu nam je prošlost je poznata, a budućnost upitna”, zaključuje Lipovača.
