Kosovska ambasadorka u Sjedinjenim američkim državama Vlora Çitaku, nalazi se na naslovnici oktobarskog izdanja luksuznog magazina “Washington Life” koji je objavio njen autorski tekst “Putovanje od izbjeglice do ambasadora”.
“Koliko je moje iskustvo kao djeteta izbjeglice uticalo na moj pogled na izbegličku krizu danas,” u uvodu objašnjava Çitaku, navodeći potom kratko svjedočanstvo o tome kako su je srpske paravojne snage kao djevojčicu sa sestrama u sklopu kampanje etničkog čišćenja odvojile od roditelja i deportovale u Makedoniju, majci koja joj je tada poručila da nikad ne zaboravi odakle dolazi, solidarnosti Albanaca u Makedoniji i strancu Međitu, ocu troje djece, koji je briznuo u plač kada ih je vidio u Makedoniji, oslobađanju Kosova i povratku.
Çitaku svoje iskustvo povezuje sa današnjom izbjegličkom krizom u svijetu i naglašava da upravo zbog toga što je bila izbjeglica zna, odnosno želi da svi znaju koliko je pogrešno smatrati da je izbjeglički problem politički, već da je to humanitarno pitanje. Promovišući potom na društvenim mrežama ovaj tekst, ministar spoljnih poslova Enver Hoxhaj naglašava da Kosovo ima 8 žena ambasadora i to u najvažnijim zemljama.
U nastavku pročitajte prevod teksta redakcije Kossev koji je izvorno objavljen na engleskom:
Prije sedamnaest godina bila sam izbjeglica. Još uvijek svakog dana oživljavam trenutak kada su mene i moje tri sestre odvojili od naših roditelja, kada su srpske paravojne snage došle kako bi nas deportovale iz naših domova u sklopu kampanje etničkog čišćenja. Uvek ću se sjećati majke koja me grli i viče – “Vlora, vodi brigu o sestrama i nikada ne zaboravi odakle dolaziš”.
Sjećam se hodanja, bez ičega, ne znajući kuda idemo, na koju adresu, bez porodičnih fotografija, odvojena od svega što sam znala i voljela. Nisam imala ništa osim nade – nade da ću se jednog dana vratiti kući.
Zločini takvog raspona ne ističu samo najgore, oni pokazuju takođe najbolje što humanost ima da ponudi: solidarnost, saosjećanje i brigu jednih za druge. Mi Kosovari smo živi dokaz da kada postoji solidarnost među slobodnim narodima širom svijeta, život pobjeđuje smrt, a dobro prevlada zlo.
Dok ne budem umrla, nikada neću da zaboravim solidarnost koju su nam pružili kada smo moje sestre i ja prešle granicu – u Makedoniju. Bila sam iscrpljena uslijed nošenja male sestre u naručju. Vidjela sam more ljudi – Albanaca iz Makedonije.
Čekali su nas sa vodom, hranom i igračkama. I najvažnije, sa otvorenim rukama i otvorenim srcima. Nikada nisam pomislila da jedan stranac može biti tako topao.
Tamo je bio čovjek koji je čekao da neke od izbjeglica smjesti u svoju kuću. Vidio je mene i moje sestre i briznuo u plač. Došao je do mene i rekao: “Zovem se Međit. Imam troje djece. Neću vas ostaviti na ulici. Moj dom je vaš dom.”
Zaista, njegov dom je u sljedeća tri mjeseca postao naš dom. Cijelo selo je došlo i posjetilo nas, donoseći nam hranu i odjeću za moju malu sestru. Oni su pokušali da nas nasmiju. Zauvjek ću biti zahvalna.
Tri mjeseca kasnije, nakon vazdušne kampanje koju su vodile SAD, Kosovo je oslobođeno, a svi smo se vratili svojim kućama i spojili se ponovo sa našim porodicama. I dok smo mi Kosovari bili dovoljno sretni da nas dočekaju i da svijet brzo reaguje kako bi se rat okončao, srce mi se slama kada vidim šta se danas dešava u svijetu.
Šezdeset i pet miliona ljudi su danas izbjeglice. Ovo je najveći broj od Drugog svjetskog rata. Ali moramo da se sjetimo da oni nisu samo brojevi, oni su ljudi. Njihovi životi su prekinuti na pola. Snovi i nade su im prekinuti na pola.
Svijet ne treba, ne smije da bude ravnodušan. Strašno je vidjeti situaciju sa izbjeglicama danas u svijetu. Oni se tretiraju kao političko pitanje. Kao neko ko je nekada bio izbjeglica, želim da svi znate koliko je to pogrešno. Pitanje izbjeglica je humanitarno pitanje. Oni su deportovani, ili su primorani da odu. I vjerujte mi, niko, niko ne želi da napusti dom.
Svi mi moramo da imamo otvoreno srce. Dok političari treba da rade i pronađu trajno rješenje, mi ostali samo treba da budemo humani. Ne bi trebalo da pustimo da humanost umre.
Jer ako to nestane, onda, šta smo postali? Kakav sistem vrijednosti želimo da ostavimo našoj djeci? Čemu ih učimo sa našim ponašanjem?
Kossev
