Tri utakmice u aprilu odredile su sezonu Bayerna, te označile negativnim predznakom start minhenske ere Carla Ancelottija. Poraz protiv Reala je zbog sudija mogao imati popusta, ali će ispadanje u kupu od velikog rivala iz Dortmunda dodati benzina na vatru sumnje i nezadovoljstva koja tinja.
Bayern je velik i jak, ali je činjenica da je u blagom padu i da vrijeme koje dolazi može donijeti još glavobolja za rukovodstvo bavarskog velikana.
Kad je sudija Manuel Gräfe odsvirao kraj polufinalne utakmice njemačkog kupa između Bayerna i Borussie Dortmund, svima je bilo jasno da će svaki fudbalski novinar ili analitičar na kugli zemaljskoj koji će pisati o toj utakmici napisati da je prva sezona Carla Ancelottija u Minhenu rezultatski lošija nego ijedna od tri njegovog prethodnika Pepa Guardiole. Najgore po velikog Talijana je činjenica da niti jedan od njih neće biti u krivu.
Veći dio sezone Bayern nije izgledao dobro, mučio se ponajviše u problemima pronalaska odgovarajuće formacije i manjka igrača u prednjem, napadačkom redu. Neuvjerljive igre pratio je stereotipan komentar kako iskusni strateg tempira formu za proljetni dio prvenstva.
Život sportskih novinara i analitičara olakšava cijeli niz narodnih mudrosti i davno usvojenih zaključaka koje uzimate za određene situacije, jedna od tih je alibija priča o iskusnom treneru koji vodeći favorizirani tim ne ostvaruje očekivanu igru ili još bolje rezultat. Odmah se zna da on cilja da pravi bude krajem marta i u aprilu kad se sezona određuje.
Istina, Carlo Ancelotti kako su se brojali dani u 2017. dizao je formu svoje ekipe. Naletio je uvijek rado viđeni HSV i bilo je 8:0, slijedili su Koln, Eintracht, mučenje s Gladbachom, uvjerljiva pobjeda protiv Augsburga, iznenađujući poraz kod Hoffenheima i potvrda svega, gaženje Dortmunda u Bundesligi sa 4:1. Trebalo je još samo izbaciti Real i polugodišnji narativ bio bi pogođen, ali malo Kassai, malo Ronaldo i još malo vlastita neuvjerljivost i Bayern se našao van takmičenje ranije nego što je to navika.
Zablude o tempiranju forme
Nije sramota ispasti od Reala u onakvom scenariju, ali je problem ako se ekipa nakon toga ne digne i u kupu, koji je u Njemačkoj i danas bitniji nego drugdje, ne potvrdi prednost domaćeg terena u polufinalu. Promašaje Robbena i Lewandowskog kaznio je Dembele, a Bayernovo tempiranje forme ušlo je u onaj sarkastični domen: operacija uspjela, pacijent mrtav. Bayern je digao formu, ali je rezultat izostao.
Poslije svega ostat će enigma, kako to da ovogodišnji Bayern, sa osjetno manje problema sa povredama i sa stilom koji podrazumijeva manje rizika u igru, te više igrača iza lopte u posjedu, prima više golova od onog Guardiolinog iz prošlih sezona. Nije zanemariti i činjenica da Ancelotti ima u kadru i jednog od najboljih stopera generacije Matsa Hummelsa.
Još su čudnije neke igračke preferencije. Douglas Costa u posljednjoj Pepovoj sezoni u Minhenu, a prvoj svojoj, bio je najbolji igrač Bayerna. Nenadmašan u driblingu, sjajan asistent, nerijetko i strijalac, ove sezone u prosjeku igra 25 minuta manje po utakmici. U praksi, rezerva je veteranskom dvojcu Ribery – Robben.
Forsira iskusnije igrače
Da Ancelotti voli starije i iskusnije igrače nije tajna, to zna svako ko je nekad gledao njegov Milan, ali način kako je ove godine Bayern u drugom dijelu sezone, kad je bilo manje problema s povredama starijih i iskusnijih, izignorisao mladog i talentiranog Joshua Kimmicha rijetko je viđeno. Polivalentni mladić koji je briljirao prošle sezona na više pozicija, a u prvom dijelu ove, često svojim igrama i golovima spašavao Bayern, u nastavku sezone skupljao je mrvice.
Šta tek reći za sezonu portugalskog talenta i zvijezde prošloljetnog Eura u Francuskoj Renata Sanchesa ili pak Kingsley Comana koji ove godine ima 2,5 puta manje minuta u igri. Ancelottiju u odbranu treba napisati da je Renato u ono malo vremena provedenoj u igri više djelovao izgubljeno i konfuzno, nego vrijedno pažnje i novca koji je plaćen za njega.
Bayernova klupa je idealno mjesto
Carlo Ancelotti ima sreće i njegov život na klupi Bayerna, bez obzira na sve, bit će lakši nego onaj Pepa Guardiole. Ancelotti je značajno iskusniji trener i već je prije Bayerna dosegao svoj trenerski maksimum, ali i minimum. Od trofeja koje je osvojio u ranijem dijelu karijere, ali i neuspjeha, kao što je bio gubitak francuske lige sa PSG od Montpellier, teško da se može u dalje ekstreme. Život u Minhenu bit će u već ranije omeđenim granicama i nikoga posebno neće iznenaditi bilo šta što se desi.
Drugo i bitnije, slavni talijanski trener, bez obzira na nisku trofeja koju ima u svojoj riznici, ali i neosporni trenerski kvalitet, oko sebe ne stvara niti blizu famu kao što je to slučaj s “prodavačem magle” ili “filozofom” iz Katalonije. Guardiola samim pomenom polarizira javnost, uzburka duhove, uz sebe nosi jasnu ideju, tvrdoglavost, sve potpunom drugačije od današnjeg trenera. Lakom primjenom prostog Zakona akcije i reakcije možemo zaključiti da će manje dimnih zavjesa i uzvika oduševljenja oko Ancelottija, njemu kreirati ugodniji i mirniji ambijent za rad.
Brak Ancelottija i Bayerna na prvi pogled izgleda kao idealan, bar za talijanskog trenera. Teško da može naći bolju kombinaciju velikog kluba, sjajnog igračkog kadra i gospodske uprave koja će stajati iza trenera te mu dati dovoljno vremena da radi u miru.
Logičan i pogrešan odabir
S druge strane, izbor Ancelottija za trenera Bayerna djeluje kao logičan, ali možda ipak pogrešan potez. Logičan jer je u momentu kad su igrači, uprava i javnost tužno spoznali da Katalonca ne mogu nagovoriti da ostane duže od tri sezone u Minhenu, na tržištu nije bilo niti blizu tako jakog imena kao što je Carlo Ancelotti. Bayern je logično išao na sigurno.
Pogrešan potez može biti iz perspektive nasljedstva Pepa Guardiole. Pametnije je možda bilo naći trenera koji će ideološki biti bliži pozicijskom fudbalu Katalonca, nekom ko će nastaviti gdje je ovaj stao, ko će moći iskoristiti igračku premoć kroz kontinuirani posjed. Bayern je i ove godine bez premca ekipa u Evropi po procentu držanja lopte u svom posjedu, ali je pozicijska struktura njegove igre daleko lošija, te nedovoljno dobra da iskoristi statističke brojeve iz te oblasti na pravi način.
Raniji odlazak Matthiasa Sammera težak je udarac
Pred Bayernom je burno ljeto, određeno za rješavanje značajnih kadrovskih križaljki i rada na burnom igračkom tržištu. Stručna pozicija u Minhenu dodatno je usložnjena prošlog proljeća kad je uz najavljeni odlazak katalonskog trenera povlačenje najavio i sportski direktor Matthias Sammer. Sammer je bez mnogo dvojbi slovio za najboljeg čovjeka za poziciju sportskog direktora na cijelom svijetu, bio je vrhunski igrač, odličan trener, osmislio je cijeli novi sistem rada njemačkog saveza, kasnije je u Bayernu u četiri godinu nanizao niz briljantnih kadrovskih poteza, ali i izgradio tehničke prateće službe po svojoj mjeri. Ako je Uli Hoeness stvorio od Bayerna nenadmašan poslovni model, Sammer je to napravio u stručnom, sportskom vođenju.
Bez Sammera dodatno teško će biti proći smjenu generacija i nadoknaditi odlazak legendi Xabija Alonsa i Philippa Lahma, a još nejasnije kako osmisliti povlačenje veteranskog krilnog tandema koji je u Minhenu postao zlatni standard svojih pozicija, ali već dvije sezone je popriličan teg oko vrata.
Nejasan titular kadrovske križaljke stavit će još veći pritisak na leđa talijanskog stratega ove ljeto, koje će u Minhenu morati biti jako prometno. Bez kvalitetnih zamjena na ključnim pozicijama, uz sumnjičav stav Ancelottija prema mladim talentima koje Bayern već ima, kontinuitet velikih rezultata doći će u pitanje.
Daleko od toga da će Bayern preko noći prestati biti velik i snažan, da će neko ugroziti brižljivo građeni poslovni model, najvećeg ligaškog konkurenta ljeto obično ostavi očerupanog i opustošenog, pa se liga osvaja u trećoj brzini, ali pitanja pred igračima, rukovodstvom, a posebno trenerom bit će još teža i zahtjevnija. Jedno loše ljeto moglo bi donijeti jesen i zimu lošiju od minhenskih standarda, a tada niti čvrsta i stabilna fotelja trenera Bayerna, neće biti više takva.
