Zdravlje je jedna od najvećih blagodati koje nam daruje Uzvišeni Gospodar. Dužni smo čuvati svoje zdravlje i izbjegavati sve ono što će ga narušiti. Međutim, ukoliko dođe do bolesti obavezni smo se liječiti i moliti Uzvišenog Allaha da nam da sabura u bolesti i da nas što prije izliječi.
Poslanik Muhammed a.s. je često molio Allaha dž.š. za zdravlje. U jednoj od tih dova se kaže: Allahumme ‘afini fi bedeni, Allahumme ‘afini fi sem’I, Allahumme ‘afini fi besari. La ilahe illa ente! /Allahu, podari zdravlje mom tijelu, Allahu, podari zdravlje mom sluhu, Allahu, podari zdravlje mom vidu. Nema Boga osim Tebe! (bilježi Ebu Davud)
Za svaku bolest Allah, dž.š., je dao lijek. O tome govori slijedeći hadis: Za svaku bolest ima lijek, pa kada se pronađe odgovarajući lijek za bolest, ona će, Allahovom pomoći, biti izliječena! (Muslim)
Allah nije dao nijednu bolest, a da za nju nije stvorio i lijek! (Buhari)
Da se bolesniku muslimanu brišu grijesi tokom njegove bolesti govori nam slijedeća predaja u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: Muslimana ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, tuga ili žalost, niti kakva nezgoda, pa čak ni obični ubod trna, a da mu zbog toga ne budu oprošteni (neki) grijesi! (Buhari, Muslim)
Muslimanima je dužnost obilaziti svoje bolesnike, pa čak i one koji nisu muslimani.
Muhammed, s.a.v.s., je rekao: Kada musliman ode u obilazak svoga brata muslimana, on se nalazi u džennetskoj hurfi sve dok se ne vrati! Neko je upitao ‘Alejhisselama: A šta je to džennetska hurfa?, on je odgovorio: To je džennetsko voće! (Muslim)
Preporučljivo je prilikom posjete bolesniku zamoliti Svevišnjeg Allaha da dotičnog izliječi. Od Poslanika se prenosi da je preporučio dovu :
Allahumme Rabben-nasi, ezhibil-be’se, vešfi, enteš-šafi, la šifa’e illa šifauke, šifaen la jugadiru sekamen! /Allahu, Gospodaru ljudi, otkloni tegobu i izliječi, jer ti liječiš. Nema lijeka osim Tvoga. Izliječi lijekom poslije koga nema boli!/ (Buhari, Muslim)
Es’elullahel-‘azime Rabbel-‘aršil-‘azimi en ješfijeke! /Molim Velikog Allaha, Gospodara velikog Arša, da te izliječi!/ (Tirmizi, Ebu Davud)
Ukoliko bolesnik kod sebe osjeti određene bolove koji ga muče lijepo je staviti ruku na mjesto gdje ga boli, a onda tri puta reći: Bismillah!, te sedam puta: E’uzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhaziru. /Utječem se Allahu i Njegovoj moći od zla što ga osjećam i bojim ga se!/ (Muslim)
Nije poželjno zadržavati se dugo kod bolesnika i smarati ga nepotrebnom pričom i govorom koji ga neće ohrabriti i obveseliti.
Ukoliko bolesniku medicinski stručnjaci ne pronađu adekvatan lijek i uzrok određenoj bolesti, učinit će to stručnjaci za psihologiju, a ako ne pomogne ni njihov tretman, preporučuje se učenje rukje /duhovno liječenje/ učenjem Kur’ana.
Kad su u pitanju osobe na samrti njima je sunnet učiti talkin, to jest podsjećati ih da izgovaraju šehadet, te im, u njihovom prisustvu, učiti suru Jasin, kako bi im Uzvišeni olakšao te teške trenutke. Musliman umire lijepo misleći o Allahu, sa Njegovim imenom na usnama.[1]
Kad vidimo da je osoba preselila na bolji svijet, zatvorit ćemo joj oči i proučiti dovu za nju. Prisutni će u tim trenucima prizivati samo dobro, jer, kako se u jednoj predaji kaže, meleci aminaju na sve što prisutni u tom trenutku izgovaraju.
Nakon toga pokrit će se kompletno tijelo. Kad se konstatuje smrt ne treba duljiti sa opremanjem i kupanjem mejjita. Kod nošenja dženaze treba ići umjerenim srednjim korakom. Umrli će se ukopati u mjestu gdje je umro.
Oni koji su od njegove porodice ostali iza umrlog nastojaće čim prije vratiti njegov dug, ako ga je imao. Obaveza muslimana je da umrlom klanjaju dženazu. Ta obaveze ima status poznat kao fardi-kifaje (dužnost jednog dijela ljudi iz zajednice).
Prilikom nošenja mejjita ne uče se nikakvi zikrovi niti sure, posebice ne glasno.
Dženaza je vid dove i zauzimanja vjernika kod Allaha, dž.š., za umrlog:
Neće umrijeti nijedan musliman, pa mu dženazu klanja četrdeset ljudi, koji ni u čemu Allahu ne pripisuju sudruga, a da im dova za njega neće biti primljena! (Muslim)
Dženaza nema ni ruku’a niti sedžde. Klanja se stojeći i ima četiri tekbira. Ovaj namaz ima iste preduvjete kao i ostali namazi i klanja se u džem’atu, za imamom. Nakon nijeta srcem (hanefije dozvoljavaju i nijet riječima) donese se početni tekbir, podignu ruke kao i za svaki početak namaza, svežu se preko pojasa, te se uči Subhaneke. Šafija i drugi pravnici smatraju da se ovdje uči Fatiha, ali je hanefije ovom prigodom ne preporučuju. Oni isključivo uče Subhaneke. Nakon toga donese se drugi tekbir, prouče salavati koje učimo i na sjedenju u namazu, potom treći tekbir iza kog učimo dovu za umrlog. Postoji par dova koje možemo učiti, a koje se prenose od Poslanika a.s.. Nakon dove proučimo četvrti tekbir, te predamo selam na desnu i na lijevu stranu. S tim smo završili klanjanje dženaze namaza.[2]
Nakon dženaze slijedi ukop. Kad se umrli spušta u kabur sunnet je proučiti: Bismillahi ve ‘ala milleti Resulillahi /Sa Allahovim imenom i u vjeri Allahovog Poslanika/.
Nakon ukopa Vjerovjesnik, s.a.v.s., je preporučivao ashabima da uče dovu za umrlog, jer se on u tim trenucima ispituje u kaburu. U toj dovi vjernici će moliti Allaha, dž.š., da umrlu osobu učvrsti u momentima ispitivanja u kaburu, da joj oprosti i smiluje joj se, te da joj kabur učini ugodnim i prostranim.
Kasnije, u periodu iza Vjerovjesnika s.a.v.s., određeni muslimani preporučivali su da im se kad presele na ahiret, nakon ukopa prouči nešto iz Kur’ana kako bi osjetili blizinu Allahovog govora, te da se muslimani malo duže tom prilikom zadrže na kaburu (učeći Kur’an i dovu).
To je postala u mnogim mjestima praksa muslimana širom svijeta, zavisno opet od mezheba i stavova koji su se zagovarali po pitanju učenja Kur’ana za umrle.
Jedni vjeruju da sevabi od učenja Kur’ana te njihovo poklanjanje koristi umrlom, drugi to negiraju navodeći da nema nikakvog validnog argumenta za to.[3]
Preporučljivo je izraziti saučešće porodici umrle osobe time je tješeći i podstičući na strpljivost, te na nagradu koja ih čeka ako se strpe i budu smireni. Saučešće se može izraziti na više načina, na bilo kom jeziku.
Običaj je kod muslimana da rodbina, komšije i prijatelji pripremaju hranu za porodicu umrlog, jer su oni u tim danima zauzeti svojom tugom i samim gubitkom člana porodice.
Shodno hadisima Allahovog Poslanika umrli imaju koristi od:
a) sadake koju živi daju za svoje umrle (tu možemo pomenuti i hajr-česme, vakufe i slično)
b) dove za oprost grijeha koju živi čine za njih
c) neizvršenog posta, te hadždža i umre koje živi učine za njih.[4]
Da sevapi od ovih ibadeta (sem posta) dospijevaju do naših umrlih postoji konsenzus islamske uleme. Kad je u pitanju učenje Kur’ana za umrle, za razliku od prvih šafija i malikija, veći dio hanefijskih pravnika zastupa mišljenja da umrli imaju koristi i od sevapa koje od učenja Kur’ana živi poklone za svoje umrle.
Dozvoljeno je muslimanima i muslimankama posjećivanje kaburova radi ibreta i pouke. Posjećivanje mezaristana čovjeka podsjeti na smrt i utiče na njegovu ličnost i na njegovo vjerovanje. Cilj ovih posjeta jeste da vjernike podstakne da što više misle na ahiret i za njega se spremaju.
Kad prolazimo pored mezarja ili ulazimo u mezaristan sunnet je proučiti:
Esselamu’ alejkum ehled-dijari minel-mu’minine vel-muslimin, ve inna inša ‘allahu lelahikuun. Es’elullahe lena ve lekumul-afijeh. (Muslim)
Nakon toga, ako želimo posjetiti namjenski mezar nekog svog merhuma, pored njegovog mezara, okrenuti prema kibli, proučit ćemo neku od dova za oprost grijeha. Hazreti Aiša, Poslanikova supruga, prenosi da je Vjerovjesnik često učio ovu dovu:
Allahumme inne (ovdje spomenuti ime merhuma) fii zimmetike ve habli dživarike, fekihii (za zenski rod fekihaa) min fitnetil-kabri va ‘azaben-naar.Ve ente ehlul-vefaa’i vel-hakki, fagfir lehu (leha), verhamhu(verhamha). Inneke entel-gafuurur-rahiim!
Zabranjeno je graditi nepotrebne (skupocjene) nadgrobne spomenike na mezarjima muslimana, kao i ograđivanje usred mezarja. Dovoljni su mali jednostavni nišani. Zabranjeno je sjediti na kaburovima i gaziti ih, kao i klanjati namaze u mezarju, unutar turbeta i slično.
( Iz knjige ”Bonton kod muslimana” , str. 53-59 )
Autor: Admir Iković
