“Budite sigurni da će Allah pomoći svoje vjerne robove i budite sretni jer je vaša Islamska država dobro. Svaki put kada se pojača rat protiv nje i kada se pogoršaju nedaće, njeni redovi postaju čišći, a ona još čvršća i postojanija…” Ovo su riječi iz posljednjeg videozapisa Abu Bakra al-Baghdadija, vođe oružane grupe Islamska država Irak i Levant, koji je objavljen u vrijeme sve oštrijih napada na njegovu “državu”, i to iz više pravaca.
U decembru 2015. godine američki predsjednik Barack Obama procijenio je da je ISIL izgubio 40 posto teritorije u Iraku, dok drugi izvještaji, izdati od centara specijaliziranih za vojne i obavještajne analize, procjenjuju da je ISIL izgubio 14 procenata teritorije (ili 12.800 kilometra kvadratnih) u Iraku i Siriji između januara i decembra 2015. godine.
Zamjenik američkog državnog sekretara Anthony Blinken je u junu 2015. godine naglasio da je u napadima koalicije uništeno više od 6.200 ciljeva ISIL-a, u kojima je ubijeno više od 10.000 boraca ove grupe još od kako su počeli zračni napadi u septembru 2014. godine.
U decembru prošle godine Pentagon je objavio nove podatke kojima se potvrđuje da su samo američke zračne snage izvršile više od 8.600 napada. Na položaje ISIL-a i njihove teritorije u Iraku i Siriji bačeno je više od 28.000 bombi, dok Pentagon procjenjuje broj poginulih u redovima ISIL-a tokom posljednjih 17 mjeseci na 20.000 te priznaju svega šest ubistava civila počinjenih greškom.
Uprkos gubicima u Ramadiju, Tikritu, Baijiju, provinciji Hasaka, pojedinim mjestima i selima u Raqqi te na periferiji Homsa i Hame, ISIL nije doživio kolaps. To se kosi s predviđanjima omjera jakih borbenih snaga na terenu, ili bilo kojom konvencionalnom vojnom analizom koja uzima u obzir omjere snaga i vrši usporedbe brojnosti i opremljenosti boraca te njihove sposobnosti, zbog čega se postavlja pitanje: zašto ISIL nije poražen?
I nakon 17 mjeseci zračnih napada međunarodne koalicije sačinjene od više od 60 država, ISIL još drži kontrolu u svojim glavnim gradovima Mosulu u Iraku i u Raqqi u Siriji, dok su Talibani svoj glavni grad Kandahar izgubili nakon dva mjeseca napada, a Ba’ath Bagdad nakon manje od mjesec i po dana.
Velika teritorija i mali broj boraca
Ukoliko se, naprimjer, takva situacija uporedi s talibanskim snagama u Afganistanu i Al-Ba’athom u Iraku, primjećuje se da je prva skupina izgubila kontrolu nad svojim glavnim gradom (Kandahar) za otprilike dva mjeseca zračnih napada međunarodne koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama i napada snaga lojalnih koaliciji.
Što se tiče druge skupine, oni gube kontrolu nad glavnim gradom Bagdadom nakon manje od mjesec i po angloameričke invazije pokrenute u martu 2003. godine.
Međutim, u ISIL-ovom slučaju ova grupa i nakon 17 mjeseci zračnih napada međunarodne koalicije sačinjene od više od 60 država još uvijek drži kontrolu nad svojim glavnim gradom Mosulom u Iraku i Raqqom u Siriji.
Tokom 2014. i 2015. godine ISIL preuzima kontrolu nad teritorijama koje se pružaju od dijelova pokrajine Halep u Siriji pa sve do dijelova pokrajine Salahuddin u Iraku, širinom od 650 kilometara. Ovo područje obuhvata i velike oblasti Anbara i Ninive, Kirkuka i Diyale, Salahuddina u Iraku, kao i velikog područja Raqqe, Hasake, Deir al-Zoura, Halepa, Homsa i periferije Damaska u Siriji.
ISIL, također, drži kontrolu nad Al-Hajar al-Aswadom, predgrađem Damaska, te velikim dijelovima izbjegličkog kampa Yarmouk, dospjevši na pet kilometara udaljenosti od Umayyad trga u samom centru Damaska. Ova područja, ili “vilajete” prema administrativno-geografskoj podjeli ISIL-a, naseljava oko deset miliona ljudi.
ISIL, također, kontrolira, ili ima utjecaj – uz određeni napredak ili povlačenje – i na drugim teritorijama- kao što su dijelovi srednje i istočne Libije, sjeveroistok Nigerije i istok Afganistana (naročito u provinciji Nangahar), Egipta (sjeveroistočni Sinaj) te drugim područjima.
Američka Centralna obavještajna agencija procijenila je 2014. godine da se broj ISIL-ovih boraca kreće između 20.000 i 31.000. Ako se ovaj broj boraca uporedi sa snagama iračke vojske, onda na jednog borca ISIL-a dolazi deset iračkih vojnika, ne uzimajući u obzir snage koje im pružaju podršku, ili savezničke snage, poput Narodne mobilizacije, plemenskih jedinica, snaga Pešmergi te međunarodne koalicije.
Tokom dvije bitke koje su vođene u Mosulu u junu 2014. godine i Ramadiju u decembru 2015. i januaru 2016. godine ta razlika postaje još izraženija. Tako se jedan borac ISIL-a nalazio nasuprot 20 iračkih vojnika i jednog oficira te otprilike jedan borac ISIL-a na 25 iračkih vojnika i oficira u slučaju bitke za Ramadi.
Na teritorijama izvan Iraka i Sirije dominira još veća disproporcionalnost u omjeru snaga, pa ponekad na jednog borca ISIL-a ide 500 vojnika i oficir, kao što je slučaj na sjeveru Sinaja. Ovo su samo brojčane procjene. Nisu uzeti u obzir kvalitet vojne opreme i naoružanja, intenzitet napada te međunarodna i regionalna zračna, obavještajna, logistička i savjetodavna podrška. Stoga se može zaključiti da svi ovi faktori ne idu u prilog grupi ISIL.
ISIL-ova kontra taktika
Sigurnosne i vojne studije pružaju niz tumačenja i analiza o razlozima pobjede ili opstojnost struktura koje su slabije od svog vojno nadmoćnijeg suparnika, bez obzira da li je riječ o međunarodnim koalicijama, pojedinačnim državama, institucijama ili pobunjeničkim oružanim organizacijama.
Većina takvih objašnjenja i teorija koje se na njima temelje usredotočene su na pitanje geografske izloženosti, kompleksnosti topografije, narodne podrške sa svim njenim elementima (etničkim, sektaškim, regionalnim, pokrajinskim, vjerskim, intelektualnim/ideološkim) međunarodnu spoljnju podršku slabijoj strani, kao i na pitanje vojne taktike i strategije sukobljenih strana.
Međutim, prva tri objašnjenja ne pružaju veliku pomoć u razumijevanju stanja grupe ISIL, s obzirom da većina teritorija nad kojima ova grupa drži kontrolu nisu neprohodne vrleti Kube, Afganistana ili Čečenije, na osnovu čega bi slabija strana imala mogućnost ostvariti vojnu prednost zahvaljujući kompliciranom geografskom terenu. Ukoliko se uzme u obzir i pitanje “narodne podrške”, može se primijetiti da ona ne prelazi okvire manjina koje osciliraju u zavisnosti od intenziteta bombardiranja ili žestine represije.
Institut za studije menadžmenta i civilnog društva u Iraku proveo je mini-anketu javnog mnijenja u gradu Mosulu te je utvrdio da broj ispitanika koji smatraju da njihove stavove ili njihove interese zastupa grupa ISIL nije prešao 10 posto u junu 2014. godine. Taj broj se potom povećava u decembru 2015. godine, nakon napada međunarodne koalicije, da bi se popeo na 39 posto od ukupnog broja ispitanih.
Uprkos tome da je smanjena mogućnost za konvencionalni način ratovanja (posebno upotreba oklopnih vozila) zbog zračnih udara međunarodne koalicije, ISIL je uspio izbjeći dalje gubitke uz pomoć raspoređivanja i skrivanja teškog naoružanja.
Također, mnoge ISIL-ove pristalice (koje se nisu pridružile redovima ove grupe) u oblastima kao što su Sirt (Libija), Deir Al-Zour (Sirija), Sinaj (Egipat) na ovu grupu gledaju kao na “manje zlo” u odnosu na vladajuće režime u tim državama.
Pored toga, grupa ISIL se ne nalazi samo u stanju rata protiv mnogobrojnih vlada i sistema u regiji i šire, nego i s velikim djelom konzervativne muslimanske zajednice, a također i s mnogim sunitskim i šiitskim islamskim strujama, pa čak i pojedinim džihadističkim strujama, poput Al-Kaide.
Što se tiče podrške izvana, unatoč brojnim teorijama zavjere, još uvijek nije dokazano da ova organizacija ima sistematsku i direktnu podršku od bilo koje vlade ili režima, što bi se moglo poistovjetiti, naprimjer, sa sovjetskom podrškom kubanskim pobunjenicima, ili pakistanskom i saudijskom podrškom džihadističkim frakcijama u Afganistanu.
ISIL-ova vojna taktika i strategija jasno pokazuju sposobnost ove grupe da ustraje i proširi svoj utjecaj više nego ranije. Kombiniranje između: taktike “urbanog terorizma” (naročito napada kolonama auto bombi koje predvode bombaši samoubice, intenzivna upotreba snajpera te atentati prije i za vrijeme izvođenja napada) s uobičajenim revolucionarnim metodama rata (posebno kroz formiranje mješovitih jedinica sačinjenih od vojnika i obučenih dobrovoljaca, primjenjivanje brze taktike “napadni i bježi” i napada u malim grupama), te konvencionalnih (regularnih) taktika (upotreba lake i teške artiljerije, oklopnih vozila i tenkova, kao i različite vrste navođenih i raketa bez navođenja) samo potvrđuje veliku efikasnost uprkos malom broju boraca.
Bez obzira na smanjivanje mogućnosti za konvencionalni način ratovanja (posebno upotrebu oklopnih vozila) zbog zračnih udara međunarodne koalicije, ISIL je uspio izbjeći dalje gubitke uz pomoć raspoređivanja i skrivanja oružja i određenog broja oklopnih vozila i tenkova koji su izbjegli bombardiranje.
Kvalitet boraca okupljenih pod zastavom ISIL-a također doprinosi njegovim vojnim kapacitetima, sa aspekta efikasnosti na terenu i posvećenosti cilju. Borci koji se bore na strani ISIL-a mogu se podvesti pod tri glavne skupine: u prvu skupinu spadaju bivši pripadnici regularnih oružanih snaga (posebno u Iraku, Siriji, Egiptu i Gruziji). Ova grupa boraca služila je u raznim rodovima vojske, uključujući Republikansku gardu, vojnu obavještajnu službu, artiljeriju, oklopne jedinice i policiju (civilna i vojna).
Druga skupina su neregularni borci, koji su se borili tokom prethodnih ratova i posjeduju veliko borbeno iskustvo sa različitih geografskih područja (planine, džungle, pustinje, gradovi, sela i naselja), dok su treća skupina lokalni borci, koji imaju iskustvo akumulirano iz dugogodišnje borbe s lokalnim regularnim snagama i izgradnje logističkih mreža podrške u proteklih deset godina.
Strateški neuspjeh u budućnosti
Pored toga, ISIL se ne susreće s velikim problemima prilikom regrutacije vojnika, ukoliko se uzme u obzir da represivni politički ambijent pomaže u davanju kredibiliteta mobilizirajućem diskursu ove grupe. Upravo iz toga proističe neuspjeh strategije za suzbijanje djelovanja ove grupe i njenog uništenja na duge staze.
Vojni poraz grupe ISIL privremeno bi izliječio jedan od simptoma političke krize u regionu, dok bi korijeni same krize ostali i dalje prisutni, čime će se generirati samo drugi problem, koji bi mogao biti još radikalniji, nasilniji i izdržljiviji.
Takva strategija trenutno se temelji na tri osnovna elementa – prva dva su vojni i sigurnosni, dok je treći elemenat provođenje političke reforme: vršenje zračnih udara kako bi se kratkoročno suzbila ekspanzija grupe, uz partnerstvo s lokalnim snagama na terenu koje sarađuju s međunarodnom koalicijom u cilju slabljenja ISIL-a i njegovog uništavanja na srednjoročnom i dugoročnom planu te pokušaja da se izvrši reforma političkog okruženja kroz kompromise, pomirenja ili demokratiju u cilju prevencije ideja grupe ISIL i njihovog ponašanja na duge staze.
Međutim, dva posljednja elementa su u kontradiktornosti jedan s drugim, budući da su režimi koji su počinili masakre nad svojim narodom i zločine protiv čovječnosti “partneri” u borbi protiv terorizma (kao dio onoga na čemu se zasniva drugi elemenat). To samo po sebi predstavlja prijetnju za treći elemenat strategije na dugoročnom planu.
Dakle, vojni poraz grupe ISIL – kao rezultat na koji se ne treba posmatrati kao na neko veliko taktičko ostvarenje na terenu, s obzirom na ogromnu razliku u broju i opremljenosti snaga – privremeno bi izliječio jedan od simptoma političke krize u regionu, no korijeni same krize ostali bi i dalje prisutni. Shodno tome, takvi korijeni generirat će samo drugi problem, koji bi mogao biti još radikalniji, nasilniji i izdržljiviji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
