Džemre je proljetni udar koji budi prirodu i mijenja je, ali se pitam može li to džemre promijeniti našeg čovjeka.
Revizija presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, ultimatumi predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića i predsjednika bh.entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, odgovor člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, bojkot rada državnog parlamenta zastupnika iz entiteta Republika Srpska, treći entitet, upozorenja EU-a o (ne)urađenom i neučinkovitosti na putu „evropeizacije“, bijeda i besparica za vratom sve većeg broja Bosanaca i Hercegovaca, podaci o nezaposlenosti i socijalnim slučajevima – sve su to teme koje nas pritišću težinom more i ne daju nam vidjeti da na vrata kuca proljeće.
Da, proljeće.
Riječ je kovanica od prijedloga „prema“ i imenice „ljeto“, a označava godišnje doba između zime i ljeta.
U prirodi je proljeće period obnove biološkog ciklusa rasta, koje u mitologiji personificiraju rimska i egipatska Flora i slavenska Vesna i Jarilo.
Flora – boginja proljeća i cvijeća. I civilizacije. Jarilo – Bog proljećne vegetacije i plodnosti, Vesna- Božica mladosti i proljeća. Oni su svojom dobrotom ljudima darivali cvjetno sjeme i med. Pred dolazak i tokom proljeća, pa je kult floralija prenesen u kršćanstvo u obliku tzv. jurjevskih, a u pravoslavlju đurđevdanskih svečanosti.
U istočnjačkoj civilizaciji, po istočnjačkim kalendarima i islamskim takvimima dolazak proljeća, obnove, vraćanja života – najavljuje džemre.
Da padne na glavu čovjeka
Džemre – riječ u turskom jeziku, koja označava talas, udar ili zračnu struju koja dovodi do postepenog popuštanja studeni u rano proljeće. Za džemre se kaže da „pada ili puca“.
I pod uticajem džemre vraća se život, izbijaju pupoljci na drveću, procvjetavaju ljubičice, visibabe, jagorčevina… Džemre je toplina Sunca i njegovih talasa u zraku, u vodi i zemlji. Kada taj topli talas dođe onda je stigao i prvi glasnik proljeća.
Prvo džemre pada/udari u havu/zrak 19. februara i to je otopljenje zraka – nema više temperaturnih minusa. Drugo pada/udari u vodu 26. februara i to je otopljenje vode i ne može više mrznuti, i treće u zemlju 5. marta i to je otopljenje zemlje, na njoj se od tada može sjediti.
Džemre je jasno poticanje sokova života, buđenje i prirode i čovjeka. Donosi promjene u prirodi, a ako dotakne ljude, onda se u svijesti ljudskoj probudi ljubav prema čovjeku. Otud je ostalo u narodu da „udari“ i četvrto džemre, u čovjeka, u ljude.
Međutim, stižu me danas sjećanja na minula džemra, na fatamorganu o tom, više željenom četvrtom džemretu, u svim stvarnim pojavama i simboličkim događanjima.
Koliko li je savršenstvo izraženo kroz prirodni redoslijed stvari?
A u ljudima?
Može li pasti/udariti to četvrto džemre u glavu, u čovjeka?
Zamislite da vlasti ili narod u ovoj zemlji (BiH), pa u entitetima, kantonima, gradovima, općinama mogu uticati na godišnja doba, na padanje, udaranje džemreta. Vjerovatno se nikad ne bi dogovorili ni o jednom. Tražili bi vjerovatno iz manjeg bh. entiteta da se ona ukinu, da se ukinu godišnja doba, a unutar većeg bh. entiteta imali bi podijeljene stavove – treba li u isto vrijeme i u svim dijelovima udariti svako džemre. Koliko bi se još toga zakompliciralo – šta dolazi iza kojeg i zašto. Do traženja da se rotiraju, mijenjaju. Tek onda šta bi to značilo u kantonima, u općinama, gradovima. Jesu li svi „namireni“ ili su i tu ugroženi, preglasani?
A potom, kako se sve u BIH dijeli na tri – onda ono četvrto koje bi palo/udarilo u ljude nam i ne treba, jer je višak.
Promjene u glavama
Pritisnut sjećanjima na prošla džemreta i nadanjima onom što bi mogla i trebala donijeti – daj Bože da to četvrto džemre bude stvarno, da dođe, da udari/padne u glavu – pa da se u mnogim ljudskim glavama konačno nešto promijeni…
Ili je teže pitanje – može li to četvrto džemre udariti/pasti u glavu – od onog bi li bilo dovoljno da promijeni išta oko nas tu našu upornu i dosljednu dezorijentiranost, zbunjenost, neuređenost, zlonamjernost… da zaustavi hipokriziju – da jedno govorimo, drugo mislimo, treće radimo.
Sjetih se onog Andrićevog junaka, koji podsjeća na jedan dionizijski opis proljeća, koji završava riječima da bi u te dane po svim uglovima trebalo izlijepiti oglase: „Građanine, proljeće je, čuvaj se ljubavi!“
U BiH bi možda, umjesto tog, trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem osjećanju čuva mržnje, urođene, nesvjesne, nažalost endemične…
A, kako nam je to potrebno, možda bi moglo donijeti, da udari/padne to četvrto džemre.
Međutim, jesmo li, a bojim se da nismo, za takvo što još spremni.
