Apelacioni sud oslobodio je u julu 2014. svih optužbi zbog nedostatka dokaza, a ona ekskluzivno za „Alo!“ otkriva užasne detalje iz svog života i događaje koji su doveli do strašne, do danas nerazjašnjene tragedije…
Nikada neću oprostiti sebi što sam tog 22. jula povela sina sa sobom u baštu, ali to sam uradila iz najbolje namjere. Suprug i kćerka su spavali, a Đorđe je bio budan. Kada je prošla velika vrućina, oko 17.30, odlučila sam da odem u baštu i pitala sam Đorđa da li želi sa mnom da se ne bi dosađivao sam kod kuće. Oduševljeno je pristao, bez ikakve prisile sa moje strane. Obuo je patike, ja sam uzela motiku i krenuli smo – u eksluzivnoj ispovijesti za Alo Marina iznosi svoju verziju šta se desilo tog kobnog dana.
Kako kaže, ni u najgorim snovima nije mogla da sanja šta će se dalje desiti. Bezbrižni odlazak sa sinom u baštu postao je agonija…
Neko vrijeme smo išli pravim putem, ali smo ubrzo zalutali. Zbog svega što sam u životu preživjela, postala sam rasijana, u nekim momentima ne znam gdje idem i šta radim. Nisam bila svjesna i zbog toga smo se izgubili – prisjeća se ova žena najgoreg dana u svom životu.
Tražeći pravi put, išli smo kroz mokru livadu… Okliznula mi se lijeva noga, pala sam i motika mi je posjekla venu na desnom stopalu. Mnogo sam krvarila, krpa kojom sam vezala nogu nije mogla da zaustavi krv. Đole me je pitao: „Mama, je l‘ ti mnogo ide krv?“, rekla sam mu: „Da“, i da moramo što prije da stignemo do kuće. Izula sam papuče, skupila svu snagu koju sam imala i nastavila sa svojim djetetom. Nisam ga ostavila samog i nisam ga poslala od mene…
Počeo je da pada prvi mrak, a Đorđe i Marina nisu uspijevali da nađu put do kuće. Ona je postajala sve slabija i, kako tvrdi, nije imala snage da nastavi…
Zbog bolova i krvarenja je počela da me hvata mučnina i nesvjestica, ali sam se nekako vukla. Đorđe je imao svoj telefon i pitala sam ga zašto ga nije ponio da bismo mogli da pozovemo neku pomoć, a on mi je rekao: „Mama, zaboravio sam ga, ostao mi je na trosjedu“. Držali smo se jednog puta misleći da ćemo izaći u selo, ali nikako nismo vidjeli izlaz. Nastupila je panika, haos u glavi, padao je mrak, nas kod kuće nema – nastavlja Marina.
Bila sam slaba i sjela sam na travu, a moj sin je sjeo pored mene. Pošto nisam mogla dalje, rekla sam Đoletu da krene malo od mene i da vidi da li ima neki izlaz kroz bagremar ili neko od ljudi ko može da nam pomogne. Jedini cilj mi je bio da pomognemo jedno drugom. Sve vrijeme dok se udaljavao od mene, dozivala sam ga, a on mi je odgovarao. Rekao mi je: „Mama, ovdje ima dva puta“. Na to sam mu rekla da se vrati, ali poslije toga nije bilo ni njegovog glasa, ni njega – kroz suze priča Marina.
Ona tvrdi da je cijelu noć provela povrijeđena u šumi, da je dozivala sina, ali da nije bila u stanju da krene da ga potraži.
Noć sam provela ležeći na travi. Zvala sam Đorđa cijelu noć, ali nije mi se javio. Proklinjem motiku, dan kada sam krenula sa njim u baštu i trenutak kada sam ga poslala da potraži put. Ujutru je krvarenje prestalo, ali i dalje nisam mogla sa hodam. Tri dana sam provela pokušavajući da se dovučem do kuće i nekako sam uspjela – uznemirano se prisjeća ova žena.
