Zagrebački odvjetnik Krešimir Škarica spletom nesretnih okolnosti specijalizirao se za prometne nesreće na autocesti A3. Naime, sve tri nesreće dogodile su se na razmaku od 140 km dionice autoputa Zagreb – Lipovac, sve u razmaku od nekoliko dana tijekom listopada…
– Dionica je problematična jer je monotona, jednolična i zato zamorna. Vozači se na tom dijelu autoputa opuste te nemaju realnu sliku o kretanju vozila i brzini pa ne stignu na vrijeme reagirati na iznenadne prepreke. Za razliku od drugih cesta u Hrvatskoj, upravo ova dionica autoceste traži od vozača da budu sto posto koncentrirani jer nema interakcije s okolinom. Ako su umorni i nekoncentrirani, nesreće su ovdje česte, teške i često puta sa smrtnim ishodima – objašnjava Škarica.
Neposredno nakon Tošine pogibije pojavila se teorija zavjere koju je istraživao i jedan makedonski novinar, no Škarica je opovrgnuo takva nagađanja.
– Ljudi najčešće iz sasvim pogrešnih motiva i neznanja, ali i želje za medijskom pažnjom, hoće sudjelovati u takvim postupcima, pa pričaju svakakve besmislice. Njegova smrt bila je velika tragedija i za obitelj, i za javnost, i za umjetnost, ali i za mene osobno jer smo ga obožavali i ja i moja djeca. U tako kompleksnom slučaju kao što je bila Tošina smrt trebalo je biti uključeno najmanje 10-15 ljudi, pa priča o zavjeri jednostavno ne drži vodu. Taj predmet je i kazneno-pravno riješen vrlo brzo, kao i postupak za naknadu štete, a ja sam s obitelji Proeski ostao u prijateljskim odnosima.
Kad govori o detaljima nesreće, kaže kako je i taj put, kao i u svakom predmetu koji dobije, najprije detaljno iščitao nalaz vještaka, a zatim otišao na mjesto nesreće i provjerio svaki detalj iz zapisnika.
– To uvijek radim kako bih što bolje bio upućen u slučaj i kako bih se dobro pripremio za sudski postupak. Mnogi se pitaju kako je moguće da je Toše poginuo u robusnom terencu, no zapanjujuća je činjenica da tijelo težine 80 kg pri brzini od 100 km/h ima udarnu težinu od 17 tona. Pri takvim brzinama mala je vjerojatnost da čovjek preživi – objašnjava nam Škarica.
Limuzine su stabilnije i sigurnije jer su niže
I glumica Dolores Lambaša poginula je kraj čvora Sredanci prije godinu dana, također u terencu iz kojeg je ispala nakon što je vozilo, koje je vozio njezin kolega Stojan Matavulj, sletjelo s ceste. U ponedjeljak je na sudu u Slavonskom Brodu Škarica bio i na pripremnom ročištu na kojem se Matavulj izjasnio da se ne osjeća krivim za nesreću i Lambašinu smrt. Škarica, koji zastupa Doloresinu obitelj, smatra da terenci nisu garancija sigurnosti putnika.
– U pravilu crash-testovi koje pratim uvjerili su me da su limuzine ipak sigurnije jer su stabilnije i niže – objašnjava Škarica.
Glumac Emir Hadžihafizbegović također je nedavno nastradao u nesreći na istoj kobnoj dionici. On je vozio Škodu.
Do nesreće je došlo nakon što je nepoznati vozač porušio svjetleću signalizaciju koja je zbog radova na autocesti A3 kraj mjesta Bročice promet preusmjeravala u desni trak.
Vozač je pobjegao, a policija ga još nije našla. Dvadesetak minuta poslije na te je iste znakove naletio drugi vozač te mu je pukla guma. Stao je u lijevi trak i sa suvozačicom izašao zamijeniti gumu. Tada je Škodom naišao bosanskohercegovački glumac i, kako je bio mrak, pregazio ženu. U nesreći je i sam teško nastradao te se još oporavlja. Osim fizičkih, duboke su i psihičke boli. Kaže da noću jedva zaspi, a kad zaspi, budi ga mora u kojoj iznova proživljava tragičnu nesreću.
– Nakon svake nesreće liječnik vještak, patolog, utvrđuje primarne, sekundarne i tercijarne ozljede. Primarne su najčešće i smrtonosne, a vještak utvrđuje gdje su nastale – u vozilu ili izvan njega. Sigurnosni pojas je samo jedna od okolnosti koju razmatraju jer ni on ni zračni jastuk ne štite uvijek od ozljeda. I Toše je, kao i Dolores, primarne ozljede, koje su bile i smrtonosne, dobio u vozilu. Iako ne smijem prejudicirati, jer tek čekam postupak, znam otprilike u kojem smjeru će ići dokazi obrane i dokazi osiguravajućeg društva u odštetnom zahtjevu.
Očekujem da će se u postupku razmatrati je li ona znala da je vozač bio pod utjecajem alkohola pa je dragovoljno pristala na vožnju s njim, je li imala vezan sigurnosni pojas ili nije… Mora se utvrditi je li bila s njim večer prije nesreće ili ne, je li bilo svjedoka, zatim je li on izgledao da je pod utjecajem alkohola… Dolores nije bila kvalificirani promatrač jer nema stručna znanja kako bi procijenila je li netko alkoholiziran ili ne.
`Problem je što suci nemaju hrabrost pokazati da se neko ponašanje neće tolerirati`
Škarica, koji se specijalizirao za prometne nesreće, diplomirao je pravo u Splitu, a istodobno i kriminalistiku na Policijskoj akademiji u Zagrebu gdje je dvije godine radio kao profesor. Nakon toga otvorio je vlastitu odvjetničku kancelariju. Iz prakse, kaže, zna da je problem što se kazne za vozače “katalogiziraju”.
– U javnosti se često polemizira oko kazni i sankcija, no one uvijek moraju biti strogo individualne. Sud uzima u obzir okolnosti života počinitelja prije nesreće: je li bilo alkohola u krvi, je li riječ o neizravnoj namjeri ili nehaju, zatim obiteljske prilike, ponašanje na sudu i raniju sklonost prometnim prekršajima. Ali najveći problem je ta šablona po kojoj suci donose presude te nemaju životnu i pravnu hrabrost poslati jasni signal javnosti da se neko ponašanje neće tolerirati.
Na pitanje jesu li zakoni koji reguliraju razne segmente prometne nesreće, poput kaznenog prava, penologije ili odštetnog zahtjeva, u koliziji i postoji li prostor za manipulaciju, Škarica kaže:
– Ne, nisu zakoni u koliziji, ali morate stalno biti upoznati sa zakonskom regulativom jer se ona često mijenja i ovakvi predmeti zahtijevaju široku paletu znanja. No najveći je problem jer zakoni često kaskaju za životom. Doživio sam različite kriterije za identične situacije koji su toliko oscilirali da nisam mogao vjerovati. Za gotovo identičnu prometnu nesreću iz nehaja jedan sudac je u jednom slučaju dosudio godinu dana uvjetne kazne, a u drugom slučaju četiri godine zatvorske kazne. Ni jedna ni druga ne pogađaju cilj jer prvi vozač je dobio poruku da mu je sve dopušteno, a u drugom slučaju da je gotovo pa kriminalac.
Škarica se također zalaže i za uvođenje instituta doživotnog oduzimanja vozačke dozvole u slučajevima kad vozači imaju dugu povijest bahatog ponavljanja prekršaja i izazivanja prometnih nesreća.
– Apsolutno sam za to kad su u pitanju višestruki recidivisti. Uvijek vjerujem da se i najteži kriminalac u zdravom sustavu represije, prevencije i resocijalizacije može popraviti, ali tu zbog izostanka društvene sankcije imate višestruku štetu. Ne mislim na materijalnu, nego na ljudski život. Ali sve počinje u obitelji. Ako vi kao roditelj pošaljete poruku djetetu da je ono najbolje te mu kupite najbolji i najbrži auto u gradu ili selu, automatski mu šaljete krivi signal. Djeca smatraju da im je sve dopušteno, pa i konzumacija alkohola ili drugih opijata, i da će zaštita koja se krije iza imovinskog stanja roditelja doći do izražaja. Nekad je, nažalost, i tako. Roditelji rade pritisak na suce, istražitelje i tužitelje te htjeli mi to ili ne, a oni su isto ljudi, podlegnu tom pritisku. Tako se stvara dojam u javnosti da zakon nije za sve jednak i da na kraju krajeva sankcija koja je izrečena ne postiže svrhu. Nije ni preventivna ni represivna, nego je čisti larpurlatizam u kojem se zadovolji forma, a sadržaja nema, ni u pogledu prevencije ni u pogledu represije. Zato razumijem ogorčenost ljudi.
Siva zona u donošenju blažih presuda je svrstavanje krivnje iz kategorije neizravne namjere u nehaj – kaže Škarica.
Kod nas crne tačke nisu propisno označene
Odvjetnik dodaje kako je tanka linija koja dijeli ove dvije kategorije, ali je velika razlika tijekom izricanja kazni.
– Primjerice, ako ste konzumirali alkohol i sjedate u auto, automatski pristajete na mogućnost da izazovete nesreću, ali onda pristajete i na posljedicu, a upravo ta svijest o pristajanju gdje olako smatrate da do incidenta neće doći smatra se neizravnom namjerom, a ne nehajem. Neizravna namjera je vrlo ozbiljna optužba i zakonski se jače sankcionira od nehaja. E, sad, postoji niz dogmatskih rasprava. Dakle, suci gledaju je li utjecaj alkohola u trenutku nesreće imao dominantni faktor i logični faktor na stanje svijesti i sposobnost upravljanja vozilom. Ako se utvrdi da je alkohol imao utjecaja, kvalificira se kao neizravna namjera, a ako nije imao, onda je to nehaj. Važno je i mišljenje vještaka jer oni razmatraju tzv. retroaktivno analizu utjecaja alkohola u krvi, odnosno je li alkohol bio u fazi eliminacije ili resorpcije, zatim psihofizičke sposobnosti, ali i prisutnost opijata. Upravo tu se najčešće nalazi prostor za prekvalifikaciju optužbe u blažu.
Kao jedan od glavnih razloga za veliki broj prometnih nesreća na hrvatskim cestama je i loša signalizacija, ali i vozačka kultura građana.
– Točno je da su naše prometnice lošije označene od onih u zemljama Europske unije, ali isto tako imamo vrlo nisku vozačku kulturu jer su kriteriji za dobivanje vozačke puno blaži nego u drugim zemljama. Također, mislim da napredak tehnologije vozila ne slijedi vozačku kulturu. Slikovito rečeno, onaj tko je jučer vozio ‘Fiću’, preko noći sjeda za volan moćnog auta. Također, zamjeram policiji i ljudima koji se bave problematikom cestovnog prometa što u Hrvatskoj postoji barem 20-ak crnih točaka na kojima se nesreće događaju uglavnom na isti način. Od njih 20 samo je petina, dakle četiri-pet, propisno označena. Signalizacija se postavlja tek nakon što netko pogine. Prevencija je loša, a akcije kontrole alkohola u krvi su kozmetičke naravi.
