Jezička šarenolikost se ogleda u više područja, prvenstveno u školstvu, medijima, kulturi i svakodnevnom životu. Par gradova koji su jezički šarenoliki, među kojima je najznačajniji Prizren (priča se albanski, bosanski, goranski, turski i romski, u prilično podjednakom omjeru), Peč, K. Mitrovica, Dragaš i dr. Ovakva jezička slika odgovara socio-političkoj slici Kosova. Političke i formalno-pravne prilike na Kosovu su prilagođene trenutnim potrebama generalne kosovske politike koja se odnosi na što veća priznanja kosovske neovisnosti. Ta politika rezultira vrlo povoljnim zakonskim prilikama za manjine i njihove jezike. Rad analizira i povjesne prilike bosanskog jezika, sam momenat javljanja, i njegovu formalizaciju na pomenutom području. Analiziran je status bosanskog jezika u svakodnevnim uvjetima (razgovori, obićaji, trgovina i sl.), kao i u uvjetima ostalih stilova i kombinacija (medijski stil i zastupljenost bosanskog jezika). Jednostavno, razotkriće sudbinu bosanskog jezika unutar kosovske jezičke politike, te se nadamo da će se ovo pitanje možda nametnuti bosansko-hercegovačkim lingvističkim krugovima. Ovdašnji krugovi (Bošnjaci na Kosovu) smatraju da je polemika kosovskih Bošnjaka te tako i pitanje bosanskog jezika na Kosovu vrlo slabo aktualizirano pitanje u Bosni i Hercegovini.
Ključne riječi: Bosanski jezik, jezička politika, Kosovo, Bošnjaci, manjine, prava.
UVOD
Kosovo je najmlađa država Evrope koja još uvjek nema punu međunarodnu podršku i kao takva nije član UN i ostalih bitni međunarodnih subjekata. Skupština Republike Kosova je 17. 02. 2008. proglasila nezavisnost, donjela Ustav, a ubrzo nakon toga su krenuti stvarani ostali formalno-pravni uvjeti za funkcioniranje pomenutog subjekta. Jezik i jeziča prava su ustavno zagarantirani, a na koji način biće riječi u nastavku. Sam termin jezička politika je dio priče o (ne)pravima jezika, odnosno manjinskih govornika u kontekstu dominantnog okruženja drugim jezikom i narodom. Pitanje konvergencije koja neće štetiti (ili koja šteti) manjinama je u samoj strukturi jezičke politike.
Pravni činioci društvenog konteksta u kojem se zbiva neka jezična politika eksplicitni su vrh piramide koju sačinjavaju svi ostali faktori, a osobito politički. Naime, u pravnim aktima gotovo svake države nalaze se neke eksplicitne odredbe o jeziku, a mnogi se drugi zakoni i propisi implicitno odnose na jezičnu djelatnost i javnu komunikaciju (Škiljan, 1988:20).
Za svaku “savjesnu” državu posebno je važno da institucionalno obrati pažnju na dvije stvari: jezičko planiranje i jezičku politiku.
Planiranje jezika jeste skup konkretnih mera koje se u okviru prihvaćene jezičke politike preduzimaj u u cilju usmeravanja jezičkog razvoja, odnosno delovanja na jezike kako bi se oni u što većoj meri osposobili za obavljanje svojih funkcij a u komunikaciji i stvaralaštvu članova zajednice (Bugarski, 2003:91).
Kada je riječ o definiranju termina: jezička politika, postoje više mišljenja i definicija istoga. Mi ćemo se pozvat na dva bliska i prikladna za naš kontekst.
Kao jezičnu politiku označavamo odlučna nastojanja neke države da vlastiti jezik istakne i kod ostalih naroda, a pogotovo pokušaje da se jezik kojim govori većina stanovništva – i koji kao takav predstavlja i službeni državni jezik – približi i dijelovima stanovništva koji govore drugim jezikom i da ih se potakne da taj jezik prihvate (Kainz, 1969, 358 u Veliči, 2007:94).
Bugarski u kontekstu šireg pojašnjenja termina jezičke politike ali i funkcije istoga navodi:
Među važne zadatke jezičke politike ide određivanje koji će od zastupljenih jezika dobiti status nacionalnih, odnosno zvaničnih, te kako će biti obezbeđivana prava predstavnika manjinskih jezika. […] U zemljama u kojima dominira jedna etnička nacija, status zvaničnog jezika po pravilu pripada samo njenom jeziku, dok se manjim jezicima mogu garantovati određena prava. (Izuzetak je Finska, koja je zvanično dvojezična zbog samo 6% pripadnika švedske manjine, koja tu ima i svoj sopstveni univerzitet). Kada nije takav slučaj, zvaničan status može da ima više jezika: dva (Čehoslovačka, Belgija, Irska, Kanada, Kamerun itd.), tri (kao Švajcarska), četiri (kao Singapur) ili još više (kao Jugoslavija, SSSR, Indija). […] Što se pak tiče nacionalnih i jezičkih manjina, njihova jezička prava u svetskim razmerima variraju od veoma velikih (Finska, Jugoslavija) do sasvim ograničenih ili nikakvih (Francuska, Grčka, Albanija,Bugarska). (Bugarski, 2003:92-93).
Naravno, jezička politika svugdje pa tako i na Kosovu počinje od samog Ustava. Na Kosovu, većim dijelom živi albansko stanovništvo, te još 5 nacija (Srbi, Romi, Turci, Bošnjacu i Gorance), a njihova jednakost pred Ustavom Republike Kosova se garantuje članom 3. paragrafima 1. i 2.:
Član 3 [Jednakost pred Zakonom]
1. Republika Kosovo je multietničko društvo, koje se sastoji od Albanaca i ostalih zajednica, kojom se upravlja na demokratski način, poštujući vladavinu zakona, preko zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih institucija.
2. Sprovođenje javne vlasti u Republici Kosovo se zasniva na načelu jednakosti svih građana pred zakonom i poštovanju međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda, kao i zaštiti prava i učešća svih zajednica i njihovih pripadnika (Ustav R. Kosovo, 2008).
Ustav Republike Kosova garantuje članom 5. paragrafima 1. i 2., dva ustavna jezika: albanski i srpski. Pored njih, Ustav Republike Kosova garantuje da manjine preko 5% u nekoj općini imaju pravo na svoj jezik kao službeni jezik (što je slučaj u prizerenskoj općini, gdje su, uz ustavno zagarantovana dva jezika, službeni jezici i bosanski i turski):
Član 5 [Jezici]
1. Službeni jezici u Republici Kosovo su Albanski i Srpski jezik.
2. Turski, Bosanski i Romski imaju status službenih jezika na opštinskom nivou ili će biti korišćeni kao službeni na svim nivoima, u skladu sa zakonom (Ustav R. Kosovo, 2008).
Iz navedenih formalnih akata se vidi da je Kosovo višenacionalna i višejezična država gdje ezistiraju šest nacija, dva ustavna jezika, ali i još neki manje zastupljeni jezici poput bosanskog, turskog i romskog. Jezička šarolikost balkana je dominantna pojava, a nakon raspada bivše Jugoslavije od jednog sprsko-hrvatskog jezika evoluiralo je čak četiri nova standardna jezika. Naravno, u ovom slučaju se radi o političkoj evaluaciji novih četiri jezika. Ovaj fenomen je dakako sociolingvističko ponašanje jezika u datom prostoru. Ideja da svaka nacija ima svoj jezik sa aspekta struke je neopravdana (jer naravno da se radi manje-više o istom jeziku) ali sa aspekta jezičke politike ima svoju opravdanost. Ta opravdanost je u pitanju što bi se neki jezik zvao prema nazivu dvaju nacija (u ovom slučaju srpsku i hrvatsku) ako ga pri tome koriste minimalno 4-5 drugih nacija. Također, drugo opravdano pitanje sa aspekta politike jezika je i to, da taj srpsko-hrvatski jezik je u prošlosti imao neki svoj generalniji naziv (južnoslavenski jezik), te kao takav nije davao eksluzivitet nijednom slavenskom narodu. Što se tiče svjetske prakse ali i brojnosti jezika (tome kako nema čistih jezičkih država) Bugarski navodi:
Ako broj jezika na svetu podelimo sa brojem danas postojećih suverenih država, dobićemo prosečnu vrednost od nekih 25 jezika po državi. (Ovom proseku odgovarala je i bivša Jugoslavija, ako računamo i sasvim slabo zastupljene jezike odkojih su neki na izdisaju). Faktički jednojezičnih državnih tvorevina ima neznatan broj – svega nekol iko, uglavnom u Evropi. Bez većih rezervi ovde bi se jednojezični mog i nazvati samo Island i Portugal, uz minijaturne države Lihtenštajn, Monako i San Marino (ali su npr. Andora i Luksemburg već trojezični). Računa se da najviše država ima između 10 i 50 jezika. Na drugom kraju su velike multilingvalne državne zajednice, najčešće stvorene na teritorijama nekadašnjih imperija, odnosno kolonija. Tako se pri najstrožim kriterijumima brojanja na ukupnoj evroazijskoj teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza govori oko 130, a u Indiji bar 170 jezika. Grubo zaokruženo, broj jezika u Indoneziji procenjuje se na 300, u Nigeriji na 400, a u Papui Novoj Gvineji i do 750 (Bugarski, 2003: 82).
Vidimo da je multilingvizam trend (ili realnost) prisutan kako kod nas tako i svugdje u svijetu, a monolingvalne sredine, odnosno države skoro da i ne postoje. Važno pitanje je samo kako je koja država formalno-pravno uredila svoj multilingvizam. O tome da višejezičnost ali i multinacionalnost postaje fundament i u formalno-pravnom smislu primjer je i sama EU.
Višejezičnost, dakle, sve više dobiva na važnosti, čemu pridonose različiti čimbenici kao što su globalizacija, internacionalizacija itd. Na europskoj razini višejezičnost možemo promatrati kao temeljnu vrednotu, budući da se u sklopu europskih integracijskih procesa osobito isticala jezična i kulturna raznolikost članica. Može se ustvrditi da se, s današnjih dvadesetak službenih jezika unutar EU, u povijesti još ni jedna zajednica nije izjasnila za takvu eksplicitnu višejezičnost. Europska je komisija u zadnjih desetak godina prepoznala važnost višejezičnosti za dobro funkcioniranje privrednog, političkog i socijalnog sustava. U skladu s navedenim došlo se do zaključka kako u tako mnogojezičnoj kulturi gotovo da i ne može preživjeti netko tko govori samo jedan jezik (Velički, 2007:96).
METODE
Ovaj rad nastoji dati što realniji uvid stanja u kontekstu kosovske jezičke politike, gdje posebno locira bosanski jezik kao subjekta unutar pomenute politike. Glavni cilj ovog rada je opisati kosovsku jezičku politiku, iz kojega su proizašli i ostali ciljevi:
Prikazati formalne okvire pomenute politike;
Prikazati subjekte koji participiraju unutar pomenute politike s` posebnim akcentom na bosanski jezik;
Prikazati disproporciju između postojanja zakonskih akata i aplikaciju istih.
Postavljeni ciljevi i brojna pitanja na datu temu će se diskutovati histrorijskim, deskriptivnim, komparativnim, statističkim, intervjuom, analitičkim, sintetičkim metodama i tehnikama. Za ispitivanje disproporcije u postojanju i aplikaciji zakonskih akata korišćena je anketa. U skladu s navedenim ciljevima postavljene su sljedeće hipoteze:
H1 – Kosovska jezička politika je povoljna za manjinske jezike
H2 – Bosanski jezik egzistira u više društvenih područja unutar kosovske jezičke politike.
H3 – Prisutna je disproporcija između postojanja jezičke politike i njene aplikacije.
REZULTATI ANKETE
U svrhu ispitivanja stavova o jezičkoj politici, tokom perioda februara i marta tekuče godine, na državnom Univerzitetu „Ukshin Hoti“ u Prizrenu, proveli smo istraživanje na uzorku od 68 ispitanika bošnjačke i 63 ispitanika albanske nacionalnosti. Anketni instrument je bio vrlo kratak i sadržio je 5 pitanja, koja su bila konkretna i precizno formulisana. Odgovori bili u formi ocjena od 1 do 5, te se pomenute vrijednosti tako mogu i čitati (pr. 2,6 = dobar stav o tom pitanju). Jedini kriterij kreiranja varijabli je bio nacionalna pripadnost ispitanika, dok ostale varijable poput dobi, spoli, vrste studija nisu smatrane bitnim za ispitivanje stavova o jezičkoj politici. Dobijeni rezultati su predstavljeni u Tabeli 1.
DISKUSIJA
Obrazovanje: Školski sistem na područjima gdje su koncentrisani Bošnjaci nakon II svjetskog rata bio je organizovan na srpsko-hrvatskom jeziku, a od 1991. godine nastava se odvijala na srpskom jeziku. Nakon ratnih zbivanja na Kosovu, pored nastave na srpskom jeziku, počela se odvijati nastava i na bosanskom i albanskom jeziku.
Prema podacima Agencije za statistiku Kosova nacio-lingvistička slika Kosova izgleda ovako: Kosovo (bez tri opštine na sjeveru) ima 1,739,825 stanovnika. Procentualno najviše je Albanaca 92,93%, 1.58 % su Bošnjaci, 1.47 % su Srbi, Turci 1.08 % i ostali postotak čine druge manjine koje žive na Kosovu. Izraženo realnim brojem na Kosovu živi 27.533 Bošnjaka, najviše ih živi u Prizrenu – 16.896, zatim u Dragašu – 4.100, u Peći – 3.786, Istoku – 1.142, Mitrovici – 416, Prištini – 400, itd. Kad je riječ o maternjem jeziku, prema istom popisu bosanski jezik kao maternji govori 28.989 stanovnika Kosova. Bosanski jezik je maternji jezik za 18.067 stanovnika u Prizrenu, 4.693 u Dragašu, 3.652 u Peći, 1.037 u Istoku, 393 u Prištini 392 u Mitrovici, itd. Zanimljiv je podatak da je bosanski jezik maternji jezik za 28.989 stanovnika Kosova što pokazuje da se 1.500 stanovnika sa bosanskim maternjim jezikom nacionalno drugačije deklarisalo. Drugi vazan detalj koji iznosi Agencija za statistiku Kosova se odnosi na broj da 47.779 stanovnika Kosova govori bosanski kao nematernji jezik. Pored što je bosanski jezik jedan od službenih jezika u opšinama Prizren, Dragaš i Peć te kao takav administrativno ravnopravno formalno percipira, bosanski jezik je nezaobilazan u sistemu obrazovanja i to od najnižeg pa do najvišeg nivoa. Nastava od predškolskog vaspitanja pa sve do srednjoškolskog obrazovanja na bosanskom jeziku se izvodi u pet opština (Prizren, Dragaš, Peć, Priština, Kosovska Mitrovica). Nastava na bosanskom jeziku se izvodi na dva državna univerziteta (u Prizrenu i Peći) i na dva visoka koledža (u Prizrenu).
Prema podacima Inspekcijskog sektora obrazovanja u Prizrenu (SIAPz) za školsku godinu 2012/13. nastavu na bosanskom jeziku pohađa u osnovnim i srednjim školama na prostoru cijelog Kosova 5430 učenika. Distribucija učenika u osnovnim i srednjim školama u odnosu na ovaj način:
Univerzitetsku nastava na bosanskom jeziku pohađa preko 600 studenata na dva državna univerziteta: Univerzitet “Ukshin Hoti” u Prizrenu i Univerzitet “Haxhi Zeka” u Peći. Odsjeci koji egzistiraju na bosanskom jeziku na pomenutim univerzitetima su uglavnom pedagoške ili ekonomske naravi. Također, na dva privatna visoka koledža u Prizrenu nastavu na bosanskom jeziku pohađaju preko 100 studenata. Na osnovu prezentiranih podataka kada je u pitanju broj učenika/studenata koji svoje obrazovanje realizuju na bosanskom jeziku iznosi preko 600, dok stupanj jezičkih prava i politike koja to određuje u sveri obrazovanja na pomenutom prostoru je formalno dobar. Međutim, treba priznati da je stručnost kadrova od osnovnoškolskog, preko srednjoškolskog, pa sve do visokoškolskog nivoa jako oskudan i nedovoljan. Primjer, veliki broj ekonomista predaje po školama matematiku, jer za pomenuti predmet i sl. nema dovoljno stručnog kadra. Takođr, nastava u visokom obrazovanju koja egzistira od 2003. god na par fakulteta redovno je podržana od strane profesorskih kadrova iz BiH (prvenstveno sa Univerziteta u Tuzli) i Sandžaka.
Mediji: Nesumnjivo “opipljivi” argument o pravima koje uživa jedna jezička manjinska zajednica se pored prava u obrazovanju, relijgijskim slobodama i sl. ogleda i po pitanju datih prava u sveri medija. Na Kosovu su prisutni mediji na bosanskom jeziku: elektronski, TV, radio (izuzev printanih) i sl. Rad i aktivnost medija i sloboda izražavanja se formalno garantuje Ustavom. Po pitanju izražavanja u Ustavu Republike Kosova u članu 40. stoji:
1. Garantuje se sloboda izražavanja. Sloboda govora uključuje pravo na izražavanje, saopštavanje i primanje informacija, mišljenja i ostalih poruka, bez ikakvog ometanja.
2. Sloboda izražavanja se može zakonom ograničiti u onim slučajevima kada je to neophodno za sprječavanje, podstrekivanja i provokacije nasilja i neprijateljstva na osnovu rasne, nacionalne, etničke ili vjerske mržnje (Ustav R. Kosovo, 2008).
Medijska priča na bosanskom jeziku je išla sporo, mukotrpno sa puno entuzijazma, te je od samog početka u eteru kosovskog medijskog prostora, ali i prije toga kroz reviju za društvo i kulturu „Selam“, (Pokrenuta 1995-96. godine, do 2002. izašla ukupno u 24. broja).
A od novembra 1999. kreće i list „Kosovski avaz“, koji će narednih godina izači u 39. broja. O hronologiji nastajanja medija na bosanskom jeziku unutar kosovskog medijskog prostora Jonuzi navodi:
Podsjećamo da je od novembra 1999. do augusta 2000., dva puta nedjeljno preko UNMIK TV prikazivan petominutni program na bosanskom jeziku, 9. jula 2001. godine na RTK startovala informativna emisija “Vijesti” u trajanju od 8 do 10 minuta, da bi juna naredne godine počeo emitiranje TV-magazina “Mostovi”. Javnom servisu RTK-a priključio se 1. februara 2004. godine i dvoiposatni radio program na bosanskom (Jonuzi, 2013:23).
Pored pomenute državne medijske korporacije u kojoj egzistira redakcija na bosanskom jeziku, postoje i druge (uglavnom) privatne medijske kuće koje proizvode radio, internet i veoma rijetko novinski program. Također, Jonuzi opisuje hronologiju ovih vrsta medija na bosanskom jeziku:
U prizrenskoj opštini gdje je najveća koncentracija Bošnjaka na Kosovu od elektornskih medija na bosanskom bilježimo rad dviju privatnih radio stanica, Omegu 3 i Astru. Radio program u okviru Radio Prizren koji je startovao 20. decembra 1999. godine je nedostatka sredstava ukinut. RTV Yeni Donem iz Prizrena, imao je svoj program i na bosanskom, međutim oni su suočeni sa problemima organizacijske prirode, dok donedavni urednik i novinarka u Redakciji na bosanskom prekinuli su svoje aktivnosti.U Dragašu u okviru Radio “Šari” je nekoliko godina poslije rata djelovao program na bosanskom, da bi odnedavno krenuo sa radom samostalni radio na bosanskom jeziku Radio Gora. U dragaškom selu Restelica emituju je lokalna stanica Radio Bambus, gdje se osim muzike mogu čuti i informativne emisije na lokalnom goranskom. U Peći djeluju dvije bošnjačke radio stanice, Radio Hayat i Radio Peć, dok u Mitrovici, i to u njenom južnom dijelu, osim na albanskom, bilježimo i emitovanje programa na bosanskom i turskom jeziku. Ovdje treba spomenuti i mnoštvo bošnjačkih web sajtova sa Kosova, ali iz Njemačke, Švicarske i drugih zapadno-evropskih zemalja, koji osim sadržaja zabavnog karaktera, i preuzetih vijesti nude i dnevne informacije (Jonuzi, 2013:23).
Kada se radi o veb-portalima, tu se ponajviše ističu dva takva portala (koji su krenuli s` radom tokom 2009. i 2010. godine): info-ks.net i bosnjak-ks.info. Postoje i drugi veb-mediji, ali nisu toliko „klikani“ kao pomenuta dva.
Kada se radi generalno o jezičkoj politici kosova i bosanskog jezika unutar nje, valja napomenuti da su se prvenstveno medijski radnici među prvima „boril“, dizali svijest i isticali ideju o bošnjačkom nacionalnom identitetu na pomenutim prostorima, te su zasigurno imali uticaj i na formalno-pravne inicijative. Medijski bošnjački pioniri su: Nadira Avdić-Vlasi, Mustafa Balje, Ćerim Bajrami, te dvojac koji su dugi niz godina dopisnici za DW i Radio Slobodnu Evropu, Refki Alija i Raif Kasi.
Politika. Kosovo kao mlada država ima u funkciji sve institucije u skladu sa zakonom na nacionalnom i opštinskom nivou. Skupštine, odnosno opštine, gdje postoje manjine uspostavljaju odbor za zajdenice, u čiji red dolazi i naša manjinska zajednica tj. zajednica Bošnjaka. Prava, funkcije, dužnosti i odgovornosti manjinskih zajednica definisane su Ustavom Kosova, jer je naša zajednica osmišljena kao sastavni deo opštine i opštinske upravne strukture koja ima za cilj unapređivanja prava zajednice i osiguravanje podjednakog pristupa zajednica javnim službama na opštinskom nivou. Međutim, uvjek postoje problemi u samoj administraciji, a koji se tiču nepoznavanja jezika manjina od strane uposlenih službenih lica. Odmah nakon ratnih zbivanja (1999. god.) situacija po ovom pitanju je bila alarmantna, ali vremenom je dolazila na toleran nivo. Mada, sporadični problemi ove vrste su prisutni i danas. U kontekstu političkih prilika generalno Kaćka navodi:
Međutim, često se zakon ne primjenjuje u praksi, pa je na Kosovu prisutno i to da velik broj uposlenika u općinama, šalterima i sl. govori samo albanski jezik. Školski sistem zakonski gledano za manjine na Kosovu trenutno je jako povoljan. Tako uglavnom sve manjine imaju predškolsku, osnovnoškolsku i srednjoškolsku nastavu na svom maternjem jeziku, a neke i fakultetsku nastavu (npr. Bošnjaci, Srbi, Turci i Goranci). Velik dio starijih građana Kosova poznaje bosanski, hrvatski i srpski jezik, što nije slučaj sa generacijama nakon 1999. godine. U velikom dijelu kosovskih gradova dominira albanski jezik. Nekoliko gradova su jezički šarenoliki među kojima su najznačajniji Prizren (govori se albanski, bosanski, srpski, hrvatski, goranski, turski i romski, prilično podjednako), Peć, Kosovska Mitrovica, Dragaš i dr. U ovim gradovima prisutan je diglosijski odnos manjinskih jezika prema većinskom (albanskom jeziku), dok je bilingvalni odnos manje izražen i sreće se u primjerima djece miješanih brakova, manjinskim sredinama poput Dragaša, gdje učenici govore podjednako dobro maternji dijalekt (goranski govor, koji je bez pisma, gramatike i pravopisa, ali je u govoru jako vitalan i očuvan) i s druge strane standardni jezik, bosanski ili srpski, po kojem se izvodi nastava u školi. Jezička slika na Kosovu odgovara socio-političkoj slici, te kao takva ima povoljno tlo za nastanak bilingvala i diglosa u skoroj budućnosti (Kaćka, 2013:2-3).
Bošnjački (i goranski) politički subjekti redovno učestvuju u političkom životu, a pri tome koristeći bosanski jezik u skupštinama. Ustav Kosova garantuje (tri) rezervisana mjesta bošnjačim delegatima u Skupštini Kosova. Na lokalnom nivou bošnjačka politika se svodi u tri grada tj. njihovim skupštinama: Prizren, Peć i Dragaš, dok na ostalom prostoru Kosova politički život bošnjačkih političkih subjekata je neprimjetljiv. U vezi s` ovim Jonuzi navodi:
Bosanski jezik u politici prvenstveno Bošnjaka ima veliku važnost jer spada u grupu jezika koji je službeno zastupljen u regijama sa većim brojem govornika ovog jezika. U prilog tome govori mogućnost djelovanja političkih stranaka na suživot svojih građana posebno u periodima predizbornih kampanja gdje je zagarantovana javna upotreba bosanskog jezika na javnim skupovima, mitinzima, okruglim stolovima i drugim političkim aktivnostima. Zakonom Kosova o nacionalnim manjinama zagarantovano je i prisustvo političkih struktura u opštini Prizren, Peć, Vitomirica, Kosovska Mitrovica, Priština i svim drugim sredinama u kojima žive Bošnjaci (Jonuzi, 2013:26).
Stavovi o jezičkoj politici. Kako je već navedeno, za potrebe ovog rada provedena je anketa na ukupno 131 ispitanika (63 Albanaca i 68 Bošnjaka) na Univerzitetu „Ukshin Hoti“ u Prizrenu. Rezultati su evaluirani u formi školske ocijene. Dobijeni rezultati za prvo pitanje pokazuju da albanski ispitanici pokazuju „vrlodobro“ zadovoljstvo po pitanju zastupljenosti njihovog maternjeg jezika na Kosovu, te to ocijenjuju sa ocijenom 4,3. Po pitanju zastupljenosti njihovog maternjeg jezika Bošnjaci „dobro“ zadovoljstvo i daju ocijenu 2,8. Drugo pitanje, koje se ticalo empatije prema drugom jeziku (mimo maternjeg) na Kosovu, albanski ispitanici ocjenjuju sa „dobar“ 2,9, dok za istu stvar bošnjački ispitanici daju „vrlodobar“ 3,8. Treće i možda ključno pitanje koje se tiče same jezičke politike u formalno-pravnom smislu i zadovoljstva na isto, albanski ispitanici ocijenjuju kao „vrlodobro“ i daju ocijenu 4,1, dok za istu stvar bošnjački ispitanici daju jedva „dobar“ sa ocijenom 2,6. Pretposljednje pitanje se ticalo same aplikacije zakonske politike u realnom životu i na njega se gleda ovako: albanski ispitanici daju skoro pa „odličnu“ ocijenu 4,4, dok za istu stvar bošnjački ispitanici daju „dobar“ sa ocijenom 2,9. Posljednje pitanje se ticalo edukativnih ambicija o savladavanju komšijskog nematernjeg jezika gdje albanski ispitanici pokazuju nisku želju za učenje ostalih jezika koji egzistiraju na kosovu, te daju ocijenu „dovoljan“ 2,3, dok za istu stvar bošnjački ispitanici daju „vrlodobru “ ocijenom 3,9. Kroz pomenute rezultate su vidljive logične stvari, gdje su albanski ispitanici zadovoljni jezičkom politikom Kosova, dok zadovoljstvo bošnjačkih ispitanika sa pomenutom temom nije na nivou ispitanika iz albanske nacionalne zajednice. Međutim, bošnjački ispitanici imaju pozitivniji stav prema albanskom i ostalim jezicima koji egzistiraju unutar Kosova, te iste žele više naučiti (prvenstveno albanski jezik), dok kod albanaca ova pojava divergira u odnosu na pomenutu zajednicu.
Ostale svere jeziče politike. Pored svih navedenih situacija gdje bosanski jezik egzistira, on se koristi u kulturno-religijskom životu Bošnjaka na Kosovu (u vjerskim objektima u bošnjačkim sredinama, tokom kulturnih manifestacija i sl.). Kosovsko stanovništvo je preko 90% muslimanske vjeroispovjesti, dok je svo bošnjačko stanovništvo na Kosovu muslimanske vjeroispovjesti. To nesumnjivo u provincijalnim područjima „olakšava“ život u mješovitim područjima. Kada je riječ o kulturno-religijskom životu u bošnjačkim sredinama na Kosovu i čuvanju maternjeg jezika Kaćka navodi:
Vjersko-kulturne manifestacije redovito se prate i obilježavaju: bajrami, džume, dženaze, sunneti, mektebska nastava i sl. Značajn doprinos vjerskom, ali i jezičkom očuvanju ovog naroda ima Ilmihal, udžbenik za vjeronauku, koji se koristi dugi niz decenija na ovom prostoru. Pored njega, u prošlosti su se često koristile novine Preporod (Kaćka, 2013:15).
Također, bosanski jezik je prisutan i u ekoniomskim razmjenama i aktivnostima, pogotovo u prizrenskom i dragaškom kraju (trgovinske razmjene, stočarstvo, majstorski zanati i dr.), ali ne u tako velikim kapacitetima.
Literatura
Bugarski, Ranko, Jezici (Čigoja, Beograd, 2003).
Škiljan, Dubravko, Jezična politika (Biblioteka Naprijed, Zagreb, 1988).
Velički, Damir, “Nova višejezičnost i učenje stranih jezika kao dio jezične politike” (2007) 14 Metodički ogledi.
Kaćka, Muljaim, Leksika i frazeologija govora Restelice kod Prizrena (Magistarski rad, Univerzitet u Tuzli, 2013).
Jonuzi, Adel, Bosanski jezik u sistemu jezičke politike Kosova (Diplomski rad, Univerzitet u Prištini-Centar Prizren, 2013).
Intervju sa Hajrulom Birdainijem (Kancelarija za inspekcijske poslove u obrazovanju u Prizrenu, lični intervju, 06. 02.2014).
Ustav Republike Kosova (14. Mart 2014) < http://www.kryeministri-ks.net/repository/docs/Ustav1.pdf >
BOSNINAN LANGUAGE ON THE KOSOVO
Summary
Based on what has been stated in regards to subject, we can conclude that bosnian language is represented as much as the number of inhabitants using it and as much as it can be possible from legal point of view. Lingual policy of Kosovo state towards bosnian language, and towards other lanuages in general, is favorable. Of course Of course this is not entirely law abiding in practise. Bosnian language is mostly present in three cities and their surroundings: Prizren, Dragaš and Peć – and that would include education, culture, media, religion and economy i smaller amount. Bosnian language has really constructive point of view towards Kosovo’s lingual policy. It is very aware of it, and wherever there is oportunity to be in use and present, it will use its right. In that regard it has positive influence in building new society of Kosovo and its lingual policy.
……………………………………………………………………………………………………………………..
Drugi simpozij o bosanskom jeziku
Istraživanje, normiranje i učenje bosanskoga jezika – dosadašnji rezultati, potrebe i perspektive
Nakon sedamnaest godina, koliko je prošlo od održavanja Prvog simpozija (Bihać, 1998), Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu organizirao je Drugi simpozij o bosanskom jeziku. Inače, Institut za jezik bio je organizator i Prvog simpozija.
Spomenuti naučni skup održan je 12. i 13. marta 2015. godine u hotelu Holiday u Sarajevu, a u njegovoj realizaciji sudjelovali su naučni radnici s različitih visokoškolskih i drugih obrazovnih ustanova (najviše iz Bosne i Hercegovine, dva iz Srbije, jedan s Kosova i jedan iz Njemačke). Podnesena su trideset i tri referata u okviru tematski srodnih, osam sesija, a iz oblasti historije jezika, standardnog jezika, leksikografije, dijalektologije, pragmalingvistike i metodike nastave bosanskoga jezika, te referati koji govore o stanju bosanskog jezika na Kosovu, u Srbiji i Turskoj. Referati se organizatoru trebaju dostaviti do 1. 8. 2015, a recenzirani radovi bit će objavljeni u zborniku radova Drugog simpozija o bosanskom jeziku. Organizator je ovom prilikom izložio izdanja Instituta za jezik koja su posjetioci mogli kupiti po promotivnim cijenama. Također, ovim povodom objavljena je i Bibliografija radova Instituta za jezik (1972–2014) koja će, sigurno, nemalu cifru naučno-stručnih referenci koja je nastajala u ovoj naučnoj ustanovi učiniti što lakše dostupnom i široj i užoj čitalačkoj publici. Organizator je pozvao i sve učesnike da izlože svoje publikacije, što su učesnici i podržali pa su posjetioci imali priliku na jednom mjestu vidjeti najnovija izdanja iz bosnistike.
Nakon otvaranja Simpozija i riječi dobrodošlice prisutnima se u ime Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke obratio ministar Damir Mašić, koji je istakao važnost održavanja ovakvih skupova te neophodne podrške države u realiziranju istih. Nakon ministra Mašića skup je pozdravio i Sifet Kukuruz, pomoćnik ministra u Sektoru za visoko obrazovanje i nauku Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Ispred Univerziteta u Sarajevu govorio je prorektor prof. dr. Ugo Vlaisavljević. Na kraju prvog dijela prisutne je ispred organizatora pozdravio i direktor Instituta dr. sc. Alen Kalajdžija koji je govorio o tome da je jedan od ciljeva Simpozija da se pošalje poruka javnosti kako mislimo, govorimo i pišemo bosanski, te da je bosanski jezik neodvojivi dio našeg intelektualnog bića, nacionalnog identiteta, kulturnog integriteta te naša moralna obaveza. Pored toga, bilo je riječi i o postignutim rezultatima tokom proteklih sedamnaest godina ali i o narednim zadacima koji čekaju sadašnje i buduće naučne radnike iz oblasti filologije i lingvistike te je naglašen problem izostanka kontinuirane podrške institucionalnih organa u radu Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, neophodne za nesmetani i što kvalitetniji rad ove naučne ustanove.
Rad Simpozija odvijao se po već utvrđenom programu s malim odstupanjima. Poslije svake sesije otvarala se i diskusija o tematiziranim problemima u referatima predstavljenim u okviru određene sesije. Kako je već bilo utvrđeno zvaničnim programom Simpozija, poslije osme sesije referata prešlo se na konstituiranje Komisije za izradu zaključaka. Predložena je Komisija u sljedećem sastavu:
1. dr. sc. Dževad Jahić
2. dr. sc. Hasnija Muratagić-Tuna
3. dr. sc. Amira Turbić-Hadžagić
4. dr. sc. Ismail Palić
5. dr. sc. Vedad Smailagić
6. dr. sc. Sanjin Kordić
7. dr. sc. Samina Dazdarević
8. dr. sc. Alen Kalajdžija
9. mr. sc. Aida Kršo
10. mr. sc. Jasmin Hodžić
11. mr. sc. Muljaim Kačka
12. Hadžem Hajdarević
Komisija je predstavila sljedeće preliminarne zaključke Simpozija:
1. ustanoviti periodično održavanje simpozija o bosanskom jeziku;
2. predložiti formiranje vijeća za planiranje (normiranje) bosanskog jezika (i definiranje i vođenje jezičke politike u bosanskom jeziku);
3. istraživanja bosanskog jezika:
a) izrada historije bosanskog književnog jezika,
b) izrada i priprema projekta elektronskog korpusa bosanskog jezika;
4. normiranje:
a) izrada velike gramatike univerzitetskog tipa,
b) izrada pravopisa,
c) izrada različitih leksikografskih projekata;
5. učenje i institucionalna podrška:
a) podrška izučavanju bosanskog jezika u iseljeništvu,
b) podrška učenju bosanskog jezika u regionu,
c) podrška nastavnicima bosanskog jezika u BiH.
Pored naučnih radnika koji su sudjelovali u samoj realizaciji Drugog simpozija o bosanskom jeziku, program su pratili brojni univerzitetski profesori, nastavnici i profesori osnovnih i srednjih škola, studenti i drugi zainteresirani.
