Nedavno je u pravoslavnoj crkvi u Deževi kod Novog Pazara javnost dobila nove mitske naracije iz starog velikosrpskog arsenala u kojima se bošnjačkom narodu “objašnjava” njegova vlastita povijest. Vezuje ih se, naime, za Nemanjiće. U bošnjačkoj interpretaciji to je poznato kao srpski primitivizam: kad polupismeni Proka P. počne držati govore o prošlosti kao da je on sudionik Peloponeskog rata.
Čak bi se i sam Tukidid trebao sramiti pred njim!? U svešteničkoj izmaglici, dakle, pojavio se sveštenik Irinej, patrijarh SPC i ponavljao mantre iz prošlih vremena na kojima je velikosrpski hegemonizam pokušavao potčiniti Bosnu i negirao druge narode na ovim prostorima. Velikosrpsko “nacionaliziranje” Bošnjaka nikada nije uspjelo, jer su Bošnjaci znali ko su i šta su. Sami srpski pisci u 19. stoljeću jasno znaju ko živi u Bosni – Bošnjaci katolici, pravoslavni i muhamedanci. Treba čitati Garašanina i njegovo Načertanije (1844). Ali su početkom 20. stoljeća nešto zaboravili ime bošnjačkog naroda i počeli velikosrpsku hegemonijsku naraciju koja je u julu 1995. završila genocidom nad Bošnjacima. Na popisu iz 1948. godine 93% Bošnjaka izjasnio se kao “neopredjeljen”, a samo 7% se odredilo kao srpski ili hrvatski orijentirani – vjerovatno zbog posla i položaja?. Nisu sigurno iz uvjerenja da su to! Dakle, Bošnjaci su uvijek znali šta nisu – a za ono što jesi ne trebaš se opredjeljivati.
Ne samo da je smiješan, nego je i vrlo primitivan deževsko-novopazarski nastup i poruka ovoga sveštenika koji stoji na čelu religijske institucije srpskog naroda. On iznova potpiruje neofašističke vatre velikosrpstva o jednom narodu, jeziku, religiji, kulturi, vođi i sličnim mahnitanjima. Osnovni sadržaj poruke sasvim je opasan: Bošnjaci nisu narod, nego su samo „odlomak“ od srpskog naroda. Srpski sveštenici će, eto, reći ko su to Bošnjaci! Odavno smo tu podvalu odbacili, raskrinkali i niko više nema potrebu da se pravda. No, sveštenikov cilj je održavanje tenzije, napetosti, mržnje i zle krvi između Bošnjaka i Srba u području Sandžaka i države Bosne i Hecegovine. Sveštenik je ahistorijski uzorak filozofije palanke, parohijalne zadrtosti i mentaliteta. Sveštenici trebaju biti u svojim bogomoljama i koncentrirati se na misao o Bogu. Svešteniče, dakle, misli o Bogu!
Nažalost, ponovo se čuju etnofaulističke naracije predstavnika SPC u kojima se pokušavaju definirati Bošnjaci. Niko nije zaboravio mjesto i ulogu SPC tokom agresije na Republiku BiH devedesetih godina prošlog stoljeća. Sveštenici su posvećivali ubice i koljače koji su išli na goloruke civile da se svete Turcima. Treba napomenuti, jednom za svagda, kao nauk za pamćenje Irineju i njegovim sljedbenicima – nikada više srpski ideolozi, sveštenici i mračnjaci neće određivati ime i sudbinu bošnjačkog naroda. Bošnjaci su odlučili da preuzmu odgovornost za sebe i Bosnu! Pobjeda Armije Republike BiH nad Karadžićevom i Mladićevom vojskom sakrivena je Dejtonskim sporazumom. To nismo zaboravili!
Ovaj sveštenik, koji je ujedno patrijarh SPC, nije još naučio lekciju. On samo zaboravlja jednu malu “sitnicu” – entitet RS na tlu Republike Bosne i Hercegovine napravljen je genocidom. Dakle, ovo što bi sveštenik, koji je ujedno patrijarh, otkinuo od Bosne jeste djelo genocida poznato i pod imenom Republic of Genocide ili republika šumska. On takođe treba znati da su i drugi spremni na dugo aktivno čekanje, da Bosna nije Ukrajina, da entitet rs nije Krim i da mala i siromašna Srbija na istoku nije Rusija. Tu treba megalomanija da se rasprsne kao balon od sapunice. Neka sveštenik ide da se moli svome Bogu i prestane prizivati nove nesreće – to bi bilo najbolje za sve nas. Idi, nesretni čovječe, misli o Bogu, a ne o ubijanju!
Stvari ovako stoje i treba ih ponavljati da “čovek” zapamti. Bošnjaci su stari evropski narod. Nisu zaboravili kralja Tvrtka I Kotomana i njegovu moć. On je Bosni pripojio Polimlje. Srpski demagozi više nikom ne mogu prodavati svoju historiju i etnogeneze uz podršku nekog generala Trnokopa i apaluz nekog Proke P. Podsjećam da je Skender Rizaj u svojim istraživanjima doveo Nemanjiće u vezu s albanskim plemenom Nimani. Podsjećam, također, da danas znamo kako je išlo srbiziranje bošnjačkih pravoslavaca od 1863. godine s Teofilom Petranovićem! Valjda će neko istraživati kako su Šešelji, Kapori, Vukoje, Vujičići, Mirilovići i mnogi drugi vlaški rodovi postali srpski ili bošnjački ili hrvatski?
Sveštenikova priča odavno je izgubila smisao. Neka je Bog na pomoći srpskom narodu. Bošnjaci će među Srbima uvijek znati naći one koji su za zajednički život i obostrano uvažavanje. S njima se gradi budućnost.
