Iako se ispunjenje prvog uslova moglo i očekivati, bili smo svjesni da će bez ispunjenja druge pretpostavke praktični protagonisti ovog projekta deformisati ideju i da ona na tako iskrivljenim osnovama više ne može biti poluga bošnjačke obrazovne prepoznatljivosti i konstituenta bošnjačkog nacionalnog identiteta na Kosovu.
Politička elita Bošnjaka na Kosovu očigledno nije ovako razmišljala. Njima je bila prihvatljiva samo ideja, a ne i fundamenti na kojima se zasnivala i koje su je kao takvom činile nacionalno i pedagoški prepoznatljivom. Bošnjački obrazovni projekat je za njih bio i ostao verbalna mantra predizbornog ponašanja i počeo se politički eksploatisati kao sredstvo konsolidovanja stranačkih redova, discipliniranja članstva i mehanizam nagrađivanja poslušnih i eliminacije onih drugih. Stvoren je autarkični obrazovni sistem, sistem nepoznat u dosadašnjoj obrazovnoj praksi. Na obrazovne institucije u BiH se zaboravilo, precijenili su svoj intelektualni, obrazovni i stručni potencijal, favorizirajući model “oslonca na vlastite snage“ kojeg ni do današnjeg dana ne napuštaju. Slijedio je neviđeni obrazovni provincijalizam: „rodili” se bošnjački “književnici“ sa Kosova, “učenjaci“, projektanti obrazovnih planova i programa, „eksperti“, “pisci“ udžbenika, a sve pod patronatom i direktnom jurisdikcijom jedne političke garniture koja suvereno vlada bošnjačkim političkim prostorom skoro deceniju i po.
Bošnjačka politička garniture na Kosovu koja opstaje na vlasti u kontinuitetu od 2000. godine svojim “pedagoškim patentima“ i improvizacijama iz temelja je uzdrmala bošnjački koncept obrazovanja. Bošnjački obrazovni sistem se danas nalazi u fazi vrlo ozbiljne degradacije, jer je bošnjački projekat u cjelini položen na leđima i u stanju je vrlo ozbiljne pedagoške i nacionalne dezintegracije. Iole ozbiljnijih ideja je sve manje, bošnjačka orijentacija je prestala biti ideja vodilja bošnjačke političke elite u segmentu obrazovanja, ako je ikada to i bila. Umjesto toga, ona je za njih zanimanje i to izuzetno profitabilno, koga brane svim sredstvima: lažima u predizbornoj kampanji, krađom glasova na izborima, isticanjem poslušnih i nekompetentnih na vitalnim funkcijama, eliminisanjem nepodobnih i stručnih, političkim i medijskim diskreditovanjem onih koji drugačije misle, omalovažavanjem onih koji bošnjačko obrazovanje žele pomoći, trasformacijom bošnjačkih institucija u njihove stranačke afilijacije i sl.
Naša se djeca trebaju obrazovati na bosanskom jeziku i maksimum svoje obrazovne i jezičke afirmacije trebaju tražiti u tom okviru. Druge inicijative, poput onih o obrazovanju na albanskom ili turskom jeziku nemaju svoje nacionalno utemeljenje i kao takve ne mogu biti konstituenta bošnjačkog identiteta, već samo akcelerator erozije bošnjačke nacionale supstance na Kosovu.
Ozbiljan pristup bošnjačkim obrazovnim problemima podrazumijeva uspostavu adekvatne dijagnoze stanja. Dijagnoza stanja u bošnjačkom obrazovanju mora biti nepristrasna, stručna i cjelovita. Uzročnici stanja moraju biti identifikovani, kancerozna tkiva odstranjena, mora se prepisati adekvatna obrazovna terapija i vratiti se inicijalnim ciljevima projektovanim 1999 god. Da li bošnjački politički faktori na Kosovu to autonomno, oslanjajući se na „vlastite snage“ mogu realizirati, da li se to može uraditi bezbolno, kakvih će reperkusija to imati na politički i financijski komoditet bošnjačke političke kamarile i njihove funkcionalne ekspoziture formirane na svim vitalnim punktovima u obrazovanju? Da li je politička elita spremna da se povuče sa obrazovnih instanci i depolitizira naš obrazovni sistem i konačno počne raditi posao koji im po definiciji pripada?
U vremenu kada je nastava na bosanskom jeziku inicirana i instalirana, bošnjačko obrazovanje na Kosovu je predstavljalo svojevrstan izazov koji je jasno imao svoju bezbjednosnu, nacionalnu, političku i pedagošku dimenziju. Vrlo brzo je ono izgubilo sve te atribute, od bezbjednosne (na svu sreću), do one pedagoške (na veliku žalost) i postalo isključivo kadrovski problem u svom najvulgarnijem obliku, ko će gdje raditi, ko će svoju kćer ili sina zaposliti, čija će ujna ili tetka studirati, koji će od nekvalificiranih ali podobnih predavati, kako mehanizmima nostrifikacije diploma disciplinirati naše studente koji su fakultete završili van Kosova… Zapostavljajući neke normalne kriterije koji se u ovoj branši odavno svataju jedinim legitimnim i bez kojih ono jednostavno ne može funkcionirati, obrazovanje Bošnjaka Kosova je “politizirano” i partizirano, odnosno bolje rečeno vakatizirano.
Stvarajući jednu pedagoški nekonkurentnu obrazovnu strukturu iluzorno je, između ostalog, održati broja učenika u bošnjačkim osnovnim i srednjim školama. Kada podsticajni faktori budu isuviše jako izraženi paradoksalno je očekivati da se neko školuje na bosanskom jeziku, ako takvo obrazovanje ne obezbeđuje tržišnu konkurentnost. Uostalom, vjerovatno i poznajete ljude iz prosvjetne i političke branše čija djeca uče na albanskom ili turskom, poznajete i one koji sa nenostrificiranim diplomama daleko većeg ranga od fakultetskih rade, znate i one koji sa nižim referencama zauzimaju solidna radna mjesta u obrazovanja ….a i onih drugih (kojih je mnogo, mnogo više) koji tu sreću nemaju. Oni prvi su „njihovi“ i njima je „suđeno“ da rade, a ostalima da budućnost potraže negdje drugdje, daleko od svog kraja.
Po mom mišljenju ovo su ključne determinante umanjenja pedagoških performansi bošnjaćkog sistema obrazovanja i osnovni razlog smanjenja bošnjačke populacije u školama (osnovnim i srednjim) i visokoškolskim institucijama. Oni istovremeno, pored teške ekonomske situacije, predstavljaju najozbiljniji akcelerator migracijskih kretanja Bošnjaka Kosova. Svako drugo objašnjenje je prodaja Vakatove magle i prašine.
Prof. Dr Mehmed Meta
