Bivši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković, na veoma emotivan se način oprostio od Zumre Šehomerović, jedne od članica Udruženja majki Srebrenice, koja je umrla i koja je u ovom gradu preživjela najveće strahote za vrijeme genocida izgubivši muža i brojne članove porodice.
Emotivno pismo Durakovića prrenosimo u cijelosti:
Ruka na ramenu Zumre Šehomerović,
Zumreta Šehomerović. Zumra. Srebrenička majka. U glavi mi slika kad gleda na televiziji prenos presude ratnom zločincu Zdravku Tolimiru. Pa trenutak u filmu o Srebrenici što ga gledaju svi posjetioci Memorijalnog centra Potočari, kada govori o onoj ruci njenog muža na njenom ramenu. Jedna od najhrabrijih među nama. Udruženja koja okupljaju srebreničke majke, bila su i ostala stubovi borbe za pravdu i istinu o genocidu. Svaki put kada se s jednom od naših majki i sestara opraštamo, kao da sa njima ode i jedna nit priče o našem progonu i stradanju. I koliko god puta da su svoju priču ispričale, kao da još hiljadu puta ne bi bilo dovoljno. Za ovaj trenutak, spremajte se.
Genocid nad bošnjačkim narodom je započeo u aprilu 1992. godine, a svoj vrhunac je dočekao padom Srebrenice i Žepe u ljeto 1995. Prognani smo, naši ljudi pobijeni po šumama, zatrpani u bezdan i izgubljeni, a naši domovi porušeni, sela spaljena, opljačkana, izbrisana. Mislili su da povratka biti neće, a da će glasovi borbe za istinu utihnuti. I dok se naši muškarci hrabro borili, čuvali domove, brinuli za spas svojih žena i djece u ratu, naše žene i majke su ponijele teret prve linije odbrane u miru. Bio je to i ostao front borbe za istinu, pravdu i utvrđivanje činjenica.
Zumreta Šehomerović: Bila su i ostala stub borbe za pravdu i istinu o genocidu
I kada nije bilo ni riječi o ukopavanju i dženazama u Potočarima, one su predvodile tu bitku i tražile dostojanstvo za žrtve. I kada su se tragali svjedoci za utvrđivanje odgovornosti ratnih zločina, one su ih našle, a i same su išle u Hag, gdje su hrabro stajale – oči u oči, sa zločincima. I kada su se skupljali komadi odjeće, i kada su tražili uzorke DNK, kako bi se nestali identificirali, one su pronalazile sve što je bilo potrebno, okupljale nas i pronalazile veze. I kada su utvrđivali lokacije masovnih grobnica i pronalazili posmrtne ostatke, one su stajale tu, čuvajući tako istinu o nama. Kada smo se borili za spas Srebrenice na izborima 2012. i 2016. godine, zajedno smo radili na prevazilaženju političkih i ličnih podjela, a one su uvijek vodile računa o interesima zajednice i naroda kojem pripadaju.
Među njima su hrabre povratnice u Srebrenicu, ali i one majke koje svoj povratak još nisu dosanjale. Među njima su one koje su pronašle svoje muževe, sinove, braću, unuke, ali i one koje za njima još uvijek tragaju. Iza njih ostaju nove generacije. Sve naše kćeri i naši sinovi koje su one provele kroz život, izborile se da dobiju obrazovanje i jedan bolji život. Ne smijemo zaboraviti naše majke, ne smijemo dopustiti da njihove priče nestanu i da ih prepustimo zaboravu.
„Pošteđena sam smrti da bih svjedočila istinu o Srebrenici“, kazala je jednom prilikom Zumra Šehomerović. Otišla je još jedna srebrenička majka, na bolji svijet, tamo će se, ako Bog da, sresti sa svojim mužem. Nadam se da će konačni smiraj naći, kada osjeti njegovu ruku na svom ramenu.
