„Halo, selam alejkum! Mmm, moje ime je Amna i imam dvoje male djece. Država mi ukida moja roditeljska prava, ne mogu učiniti ništa. Nisam znala koga bih drugog nazvala. Imam mjesec dana da pronađem nekog prije nego ih daju na posvajanje. Možete li mi molim vas pomoći da nađem muslimana koji će posvojiti moju djecu?“
Upravnik džamije je započeo trosedmičnu kampanju u Tennessiju da pronađe dvoje muslimana koji su voljni i kvalifikovani da posvoje ovo dvoje djece, ali nije našao nikoga.Umjesto toga dobio je ili ravnodušnu tišinu ili hrpu mailova i pritužbi da je islam zabranio posvajanje. Sedmice su došle i prošle bez ikakvog interesa muslimanske zajednice,pa je država na kraju stavila Amninu djecu na listu za posvajanje.
Nisam mogala preći preko ovog incidenta pa sam odlučila da počnem detaljno istraživanje ovog pitanja. Počela sam zvati zvati agencije za posvajanje i hraniteljstvo u Ohiu. „Imate li možda licencirane muslimanske hranitelje ili znate li možda nekog muslimana koji želi posvojiti?“ Dobila sam jasno „ne“ iz svake agencije. Jedna žena mi je odgovorila da dok su radili sa dosta različitih individua, uključujući gay parove i budiste, vidjeli su samo par muslimana u svojim mrežama. Kada sam je upitala da li su muslimanska djeca često dolazila u „sistem“, objasnila je da jesu i da su za njih najteže pronalazili odgovarajuće porodice zbog specifičnosti njihovih vjerskih i kulturalnih potreba.
Uradila sam slične upite u Michiganu, Washingtonu, Indiani i Wisconsinu i dobila iste odgovore. Moji upiti su otkrili da je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u SAD-u pokušalo naći rješenje za ovaj problem objavljujući uputstva na svom websitu kako bi educirali hranitelje nemuslimane o kulturalnim normama i vjerskim tradicijama muslimanske posvojene djece.
U međuvremenu, u maloj džamiji smještenoj u predgrađu južnog Chicaga grupa muslimanki je sjela u halku nakon namaza. Jedna članica se nagnula i uslužno upozorila Malezijku koja je priznala da ima problema sa začećem. „Posvajanje je jedna ideja, ali treba biti zadnje sredstvo – moraš biti oprezna koga dovodiš u kuću!“ Druga joj je savjetovala da ima na umu poteškoće odgajanja posvojenog djeteta koje donosi pravilo nošenja hidžaba i skromnosti među članovima suprotnog spola koji nisu krvni srodnici.
Dok sam tiho posmatrala ovaj razgovor, shvatila sam da je ovo ustvari jedina okolnost u kojoj sam čula da se posvajanje ozbiljno razmatralo u našoj zajednici. Za većinu američkih muslimana posvajanje je jedino za žene koje se bore sa neplodnošću – održiva opcija jedino zato što ispunjava ženinu želju za odgajanjem djeteta. Zajednica je sažaljeva i moli za nju jer ne može imati vlastito dijete, pa joj preko volje spominju mogućnost posvajanja. Još uvijek, to je samo jedna strana priče.
Američki muslimani i dalje ignoriraju kobnu potrebu za posvojiteljskim i hraniteljskim porodicama u ovoj državi. Iako je posvajanje očito i visoko isplativo rješenje za parove koji ne mogu imati svoju biološku djecu, većina muslimana sjedi po strani i osuđuje, propuštajući, možda, najdobrotvornije djelo koje podržava njihova vjera: briga za siročad i nezbrinutu djecu. Ne samo da je posljednji Poslanik, a.s., bio siroče, već je bio odgajatelj i hranitelj djetetu u svom domaćinstvu. Kur’an naglašava važnost brige o siročadima (uključujući „slabu i potlačenu djecu“) u 12 različitih sura i u najmanje 22 različita slučaja, često uz sržne zahtjeve islama – da obožavamo Boga i činimo dobročinstvo roditeljima.
U kratkoj suri Al-Ma’un, koja se prevodi „malo dobročinstvo“, Bog izjednačava odbacivanje siročeta sa odbacivanjem vjere. Podsjeća ljude „Jesi li vidio onog koji poriče vjeru? To je onaj koji odbija siroče.“ U drugom ajetu On ukorava čovjeka na oba svijeta, „A nije tako! Vi ne ukazujete pažnju siročetu.“ (Al-Fadžr, 17). Posljednji Poslanik, a.s., je rekao: „Ja i onaj koji se bude brinuo o siročadima ćemo ući u džennet zajedno ovako“ – podižući dva prsta (za ilustraciju) spojivši svoj kažiprst i srednji prst, ne ostavljajući prostora između njih. (Buharijev Sahih)
Usprkos svim duhovnim koristima i nagradama za posvajanje, previjam se kada zamislim široko raširene oči i čudna pitanja koja bi mi postavljali kada bih krenula tim putem. Ako se želim starati za dijete: Kako je mogla za tako kratko vrijeme dozvoliti nekome da uđe u privatnost njenog doma? Ili gore, ako ga poželim posvojiti: Je li to zato što ne može imati vlastito? Zašto bi inače to uradila?
Samo u SAD-u 2012.godine, 400.540 djece je bilo u sistemu za starateljstvo, gdje država preuzima privremeno skrbništvo nad djecom koja nemaju nikoga ko bi se sigurno brinuo o njima. Država smješta većinu tih dječaka i djevojčica u posebne domove za skrb dok njihovi roditelji ne budu u mogućnosti da se brinu o njima ili dok ih trajno neko ne posvoji. Dok dijete boravi u hraniteljskoj porodici, država mjesečno plaća hraniteljima, koji moraju biti odbrene individue, da se brinu o djeci. Dok većina djece ostaju privremeno u sistemu hraniteljstva – često jedan do pet mjeseci – prije nego ih vrate vlastitim roditeljima, neki od njih nemaju mogućnost ponovnog spajanja sa biološkom majkom i ocem, jer su njihovi roditelji ili umrli ili nikad neće biti u mogućnosti da djeci ponude siguran i zdrav dom. Iako državne agencije marljivo rade, u 2011.godini 104.236 djece u hraniteljskom sistemu je imalo nula izgleda da se vrate roditeljima i čekali su na posvajanje. (AFCARS izvještaj 2012)
Djeca nemaju normalan život u hraniteljskim porodicama, a mnogi mogu očekivati da budu „prestari“ za sistem. U najboljem slučaju, ovi dječaci i djevojčice će biti premještani iz doma u dom bez osjećaja kontinuiteta i stabilnosti u svom životu, ili u najgorem slučaju će shvatiti da žive sa hraniteljima koji će ih pored toga zlostavljati i neće im priskrbiti dom u kojem bi rasli po prihvatljivim standardima. [1] Sjećam se rada sa tinejdžerkom koja je promijenila 16 hraniteljskih domova do svoje 16. godine.
Pored stalne selidbe iz jedne hraniteljske porodice u drugu, ova djeca se naviknu na mjesečne sudske posjete, sedmične posjete socijalnih radnika, česte sastanke sa advokatima, i na doista, sasvim malo privatnosti. Ko su ti hranitelji? Rijetko muslimani. Ko su posvojitelji? Rijetko muslimani.
Imala sam priliku da radim sa mnogo djece bez roditelja pri Udruzi sudom imenovanih posebnih advokata (CASA – Court Appointed Special Advocate Association) kao i pri Uredujavnihskrbinka okruga Cook (Cook County Public Guardian’s Office). Majka muslimanka koja je jednom došla u moj ured pitala me je direktno zašto mi ne možemo privremeno smjestiti njenu djecu u muslimanski hraniteljski dom dok ona bude podvrgnuta liječenju mentalog oboljenja. Odgovor je u isto vrijeme bio lahk i težak. „Pa gospođo, ne postoji takav.“ – odgovorila sam.
Naravno, za muslimane oboje, hraniteljstvo i posvajanje djeteta ima posebne izazove, neki proizlaze iz činjenice da islam odbija potpuno prisvajanje čak i posvojenog djeteta koje ima njihovo biološko porijeklo. Drugim riječima, islam naređuje da posvojeno dijete zadrži svoje prezime, a posvojitelji se moraju držati pravila skromnosti prilikom interakcije između djeteta i članova posvojiteljske porodice suprotnog spola. Jednostavno? Ne baš. Možda će baš zbog toga oni koji se brinu o siročadima sjediti zajedno sa Poslanikom, a.s., u džennetu. Možda odgajanje siročeta pored mog vlastitog sina neće biti tako loše za mog sina, koji će moći naučiti neke stvari o suštini ove vjere i razmjerima ljudske velikodušnosti.
Ako ste zaintersirani i želite više naučiti o posvajanju i/ili o tome kako postati odobreni hranitelj, molim vas da nazovete centar za hraniteljstvo i agenciju za posvajanje u svom gradu.
