Maloljetnici koji su sami stigli u Njemačku kao izbjeglice često dobiju tek supsidijarnu zaštitu a ne azil. S tim mogu godinu dana ostati u Njemačkoj i dvije godine ne mogu dovesti svoju obitelj.
Oni bježe bez svojih roditelja i traže zaštitu: više od 34.000 maloljetnih izbjeglica bez pratnje je od siječnja do studenog prošle godine podnijelo zahtjev za azil u Njemačkoj. Većina tih mladih u Njemačkoj u međuvremenu dobiju samo supsidijarnu zaštitu. 2016. godine je Savezni ured za migracije i izbjeglice donijelo odluku o oko 7.800 zahtjeva za azil – skoro 2.160 puta je dodijeljena supsidijarna zaštita, a ne i azil.
S tom takozvanom supsidijarnom zaštitom maloljetnici, doduše, mogu godinu dana ostati u Njemačkoj, ali neće biti priznati kao izbjeglice. No, ono što je za mnoge od njih možda još gore: svoje obitelji u razdoblju od dvije godine ne smiju dovesti u Njemačku, odnosno zabranjeno je tzv. spajanje obitelji. Kao zakonska osnova za tu odluku služi Ženevska konvencija o izbjeglicama – kod maloljetnika dodatno još UN-ova Konvencija o pravima djeteta. Kritičari međutim smatraju kako Konvencija o pravima djeteta u slučaju supsidijarne zaštite nije uzeta u obzir. “Naravno da je protivno dobrobiti djeteta ukoliko njegovi roditelji ne mogu doći kod njega, iako ono naravno ima pravo na to”, kaže Claus-Ulrich Prölß iz Vijeća za izbjeglice u Kölnu.
Izuzetak u žestokom slučaju?
No, za maloljetne izbjeglice postoji još i mogućnost primjene takozvanog “pravila za teške slučajeve” uz pomoć koje bi se u pojedinim slučajevima još jednom vršila provjera. Prema istraživanjima koja je proveo ARD, prvi program njemačkog javnog servisa, ta regulacija se u praksi, međutim, ne primjenjuje. Claus-Ulrich Prölß to može potvrditi. Na pojam “regulacija teških slučajeva” se samo nasmije: “U stvarnosti izgleda tako da se to uopće ne koristi.” To je, prema njegovim riječima, bio i trik pri izmjeni zakona. Kaže da je on sam u ime nekoliko maloljetnika predao zahtjeve koji su uvijek odbijeni. “Prepreke su jednostavno prevelike.”
I Thomas Meysen, voditelj Njemačkog instituta za pomoć mladima i obiteljsko pravo, govori o “restriktivnom rukovanju” tom regulativom. Spajanje obitelji izbjeglica maloljetnika je u međuvremenu izuzetno otežano, kaže on. Mnoge izbjeglice u Njemačkoj su traumatizirane događajima u njihovoj domovini i bijegom. Strah zbog njihove obitelji koja je ostala iza njih je za mnoge od tih mladih dodatno opterećenje, kaže Thomas Meysen: “Oni znaju da njihovi roditelji pate i da su u opasnosti.”
Iz ministarstva vanjskih poslova, koje je zaduženo za spomenutu regulativu, istaknuto je da nije istina da nije bilo slučajeva, ali da se “žestoki slučajevi” statistički ne bilježe. Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke je, prema vlastitim navodima, 2016. godine u prva tri kvartala izdalo oko 1.500 viza za spajanje s roditeljima. Većina tih viza je, kako se navodi, bila za sirijske izbjeglice.
No, i među sirijskim izbjeglicama maloljetnicima je sve više onih koji dobiju samo još supsidijarnu zaštitu. 2015. godine nije zabilježen nijedan slučaj, dok je u razdoblju između siječnja i studenog 2015. godine gotovo 1.800 sirijskih maloljetnika dobilo tek supsidijarnu zaštitu, potvrdio je na upit Deutsche Wellea Savezni ured za migracije i izbjeglice.
Paket o azilu II
Razlog za ograničeno spajanje obitelji je paket o azilu II koji je donesen u ožujku 2016. Za Savez gradova i općina taj paket, barem iz općinskog ugla gledanja, predstavlja “predah”.
“Neograničeno spajanje obitelji bi gradove i općine potpuno preopteretilo”, kaže Ursula Krickl, glasnogovornica Saveza gradova i općina. Upravo su, naime, općine te koje plaćaju za brigu o maloljetnim izbjeglicama bez pratnje. Čim ti maloljetnici uđu u Njemačku, za njih je odgovoran Ured za mlade. Troškovi njihovog smještaja mogu iznositi i do 200 ili 300 eura po danu, a obiteljima koje su primile te maloljetne izbjeglice općine plaćaju oko 600 do 800 eura mjesečno. Ali opet, prema mišljenju Ursule Krickl: “Svaki maloljetnik bez pratnje bi trebao dobiti tu pomoć koja je njemu ili njoj odgovarajuće potrebna, te prema tome djeluju i lokalni uredi za mlade.”
No, spajanje obitelji bi pomoglo i uredima za mlade. “Kad bi imali svoje obitelji ovdje, to bi rasteretilo državnu pomoć i poboljšalo perspektive tih mladih”, kaže Thomas Meysen iz Njemačkog instituta za pomoć mladima i obiteljsko pravo.
