Sutra u ponoć fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine igraće utakmicu drugog kola Svjetskog prvenstva u Brazilu protiv Nigerije.
Vjerovatno nikome na svijetu nastup na Svjetskom prvenstvu ne znači koliko znači Bosancima i Hercegovcima. I vjerovatno niko nije jači i prkosniji od tih Bosanaca i Hercegovaca.
Država nastala na potocima krvi, stravičnog rata koji je razorio državu i raselio na stotine hiljada njenih stanovnika, posljednje dvije decenije ne zna ni za šta drugo sem tuge i nesreće. Sportske i one druge.
Igrali su Zmajevi protiv Danske na Koševu, protiv Španije u Valenciji, Francuske u Parizu, Portugala u baražu… toliko bolnih poraza, toliko nesreće i sudijske nepravde.
Gledali smo Sergeja Barbaraza, kako lud od bijesa ganja sudiju po terenu beogradske Marakane i traži prekid utakmice, kako bi zaštitio svoje navijače od razuralene mase. Gledali, bili ponosni i bijesni, ali nemoćni.
I onda, kada se kvalifikujemo na SP, Bosnu i Hercegovinu pogodi prirodna katastrofa biblijskih razmjera. Poplave odnesu praktično pola države pred sobom.
Koliko reprezentacija BiH znači ljudima ovdje, možda najbolje govori rečenica čovjeka iz Maglaja (neka ostane anoniman), koji je u poplavama izgubio gotovo sve:
“Kud baš sad pred svjetsko…”
Izgubio sam sve, ali nema veze, jebi ga, ako ga Džeko zabije sve ću lakše podnijeti, kratka je ocjena mentalnog stanja ljudi u BiH.
Ne postoji osoba u BiH, od 7 do 77, koja ne zna ko je Edin Džeko, Miralem Pjanić, Asmir Begović, Emir Spahić, Vedad Ibišević…
Neki dan me ispred zgrade zaustavi starija komšinica.
“Sine, hoće li oni pobijediti? Ma, i ako ne pobijede, neka obraduju ovaj narod. Kad je utakmica? U ponoć? Moram naviti sat”.
“Hoće li igrati Pjanić? On je duša. Ma vidi mu se na faci kakav je momak. Svaka bi ga majka za sina poželila”.
Kad igraju Zmajevi Bosna i Hercegovina i svi njeni građani, gdje god se nalazili, bivaju prebačeni u neku drugu dimenziju.
Tih 90 minuta ne živimo u državi pocijepanoj korupcijom, nesrećom i nacionalizmom. Tih 90 minuta živimo u paralelnom univerzumu gdje smo moćni, jaki, sretni i snažni. Gdje jedan Muhamed Bešić ne da Lionelu Messiju da diše na terenu, gdje je jedan Edin Džeko nešto kao bosanska verzija Supermana, osim što na majici nema “S”, već broj 11.
Iz tog razloga, Zmajevi vi ne igrate za rezultat. Ni slučajno. Vi ste rezultat već napravili onog trenutka kada je intonirana himna Bosne i Hercegovine na slavnoj Maracani.
Rezultat je u drugom planu.
Vi, Zmajevi, igrate za osmjeh čovjeka iz Maglaja kojem je poplava odnijela sve.
Igrate za nanu koja će naviti sat kako bi ustala u ponoć, upalila TV, pogledala da li je joj ostalo dovoljno čaja da skuha, jer penzija kasni, a do 1. joj je ostalo još 20 maraka.
Igrate za dječaka koji na blatnjavom igralištu šutira loptu, noseći kineski dres Edina Džeke, koji mu je prije dvije godine kupio otac. Dres je prljav i poderan, ali otac nije već godinu dana primio platu, pa ne može kupiti novi. Ipak, dječak sa toliko ponosa nosi dres, da ga majka jedva može skinuti s njega da ga opere.
Igrate za milione Bosanaca i Hercegovaca kojima ste vi najsvijetlija tačka u životu.
Igrate za ponos.
Igrate za naciju.
Igrate za Bosnu i Hercegovinu.
