Biti siroče znači nemati sreće u životu, tako mnogi govore. Velika je nesreća i za sve one koji su mentalno hendikepirani. Bolno je kada ste u nemogućnosti da se nosite sa životom a ne postoji niko da se brine za vas. U takvoj situaciji se našlo 13-oro djece iz Prizrena. Država ih je ostavila na milost i nemilost, bez ikakve pomoći.
Ali loša sreća nije trajala zauvijek. I njima se pojavilo svjetlo na kraju tunela, jer u tom gradu živi jedna dama sa velikim srcem i duhom, Resmija Krasniqi. Ona se brine o njima i dan danas, kao da im je rođena majka.
“Ne mogu da gledam malu djecu bez majke, bez oca i mentalno hendikepiranu, koja svaki dan preturaju po gradskim kontejnerima. Trebalo bi učiniti nešto za njih”, počinje priču Resmija.
Imala je gospođa Resmija istih problema i istu nevolju jer je njena kćerka Xhuliana mentalno hendikepirana.
U junu 1999. godine, Resmija po povratku iz Albanije odlučila da se osobama kao što je njena kćerka, posveti čitav svoj život.
Osnovala je udruženje “Hader”, koje se od tada bavi mentalno hendikepiranim osobama. U početku organizacija nije imala svoje prostorije i gdje da primi takve osobe, Resmija je mentalno hendikepirane odvodila svojoj kući. Nije bilo novca za brigu o bolesnim osobama pa je ova humana žena velikog srca, prodala kuću svoje kćerke koju joj baba ostavila.
“Organizacija “Hader”je od 1999. do 2005. godine bila u mojoj kući, imali smo novca od prodaje kuće i sve je išlo kao što smo željeli. Troškovi su bili ogromni i nakon šest godina ponestala su nam sredstva. Podnijeli smo zahtjev opštini Prizren da nam dodjeli parcelu zemljišta za izgradnju centra. Međutim, nije bilo institucionalne podrške za izgradnju kuće u kojoj bi smjestili mentalno hendikepirane osobe”, kaže Resmija.
“Nakon tri godine našeg intenzivnog zalaganja, centar je sagrađen. Već se u njemu nalaze 9 djevojčica i 5 dječaka, sve su to bolesne osobe koje smo doveli sa ulice”, kaže ona.
“Psihijatrijske bolnice ili centri za mentalno zdravlje, osobe kao što su mentalno hendikepirane, drže maksimalno 6 mjeseci. Ali, oni imaju život, oni moraju nastaviti dalje, oni nakon bolničkog tretmana nemaju gdje otići. Smatram da ne trebaju tražiti hranu po kontejnerima i da jedu iz smeća, napušteni, bez igdje ikoga”, objašnjava Resmija.
Za ishranu ove djece, nakon rata na Kosovu, brine se turski KFOR-a, dok Ministarstvo zdravlja u posljednje dvije godine je finansiralo po 250 € za dvije starateljice, jedna radi noću a druga je sa djecom u dnevnu smijenu.
“Nadam se da će se ovo finansiranje nastaviti i ove godine. Djeca imaju veće potrebe jer su već porasla i nisu u stanju da se brinu za sebe “, kaže Resmija. Većina njih su siročad bez majke i bez oca, ali Ministarstvo rada i socijalnog staranja (MPMS) se na ovakvu pojavu u društvu oglušilo.
“Od kraja rata na Kosovu, pokušala sam da se sastanem sa svakim ministrom koji je vodio to ministarstvo. Nijedan od njih nije bio u mogućnosti da mi posveti čak ni 10 minuta”, kaže ona.
Ovo ministarstvo ima zakonsku obavezu da se brine za dobrobit svakog pojedinca koji nije sposoban da sam doprinosi i ne može raditi.
I pored toga što pojedine nadležne institucije nemaju dovoljno sluha i volje da pomognu mentalno hendikepiranim osobama, ima ko želi, ko hoće i ko ne štedi ni vrijeme ni novac da i im olakša, ionako težak život, a to je naša heroina, naša prizrenska majka velikog srca Resmija Krasniqi.
