“Živimo od moje plate koja iznosi 11 hiljada dinara, željeli bismo da radimo, da ostanemo ovdje. Vratili smo se sa tom namjerom da ostanemo i da makar svoje kosti ostavimo ovdje na Kosovu. Ali, vjerovatno će kosti ostaviti neko ko ima načina da opstane ovdje i da vodi normalan život”, ističe Sunčica Cvetković.
“Obećali su nam grantove za održivost, repromaterijal ili alat, da bismo od svog rada opstali ovdje”, kaže Siniša. On dodaje da je sve ostalo na obećanjima.
“Voljeli bismo da to što su obećali i ispune, da nam daju taj repromaterijal kako bismo mogli od svog rada da živimo i stvorimo sebi neku egzistenciju”, dodaje on.
Nakon 16 godina u izbjeglištvu Cvetkovići su u svom rodnom Prizrenu ponovo dobili krov nad glavom. Dok su se prije dvije godine nadali povratku svojih komšija danas gledaju kako da prežive.
“Ja ne znam kako ćemo mi dalje. Vratiti se u Ljig gdje smo se odjavili, gdje smo izgubili sva prava. Došli smo ovdje s tom namjerom da tu i opstanemo i ostanemo ali izgleda da to nije moguće”, žali se Sunčica.
“Ja ovdje sjedim sa svojom ženom, gubim vrijeme, i samo čekam kad ćemo jednog dana da klonemo duhom ili da se lijepo pozdravimo sa svima i odemo odakle smo prije dvije godine došli, spakovaćemo kofere, mučićemo se i dalje”, ističe Siniša.
Ukoliko im neko ne izađe u susret i ne pomogne da ostanu na svom ognjištu, gasi se i nada da će im se iko od nekadašnjih komšija pridružiti.
“Vratiti se u svoje rodno mjesto gdje si rođen, gdje si stvarao svoju porodicu, gdje si imao dobar život. Mnogo žalim za tim vremenom. Mnogo je teško. Neka nas neko vidi, neka nam neko pomogne, ali sam iz dana u dan sve sigurnija da od toga nema ništa. Ne znam kako ćemo izdržati u ovom godinama, gdje otići kada nemamo gdje”, zaključuje Sunčica.
U ovom gradu je do 1999.godine živjelo oko 12.000 Srba.
