Veliko me uzbuđenje potresa u najdubljim predjelima bića kada moram progovoriti o nekom putovanju. Evo, već sada, ponovo imam taj osjećaj u trbuhu, taj narastajući pritisak koji me truje. Kako nešto što je unutrašnjim okom uhvaćeno donijeti pred čitaoca? Jedno je svoja putešestvija fotografisati – kako turistički, obilazeći meridijanima, geografskim širinama i dužinama, rade brojni putnici – a nešto posve drugo ispričati ih. Moje su dileme pri tome knjiške, a moji strahovi ljudski.
Kako ispripovijedati sve što su oči vidjele? Teško je, gotovo nemoguće. Šta onda reći o putovanju? Kako da znam da li su detalji koje umnim senzorima detektujem važni i zanimljivi za nekoga drugog? Uostalom, zašto bi me to sada brinulo. Krenuo sam, već putujem. Raspetljavam misli, razdvajam ih kao niti unutar kore banane. Jednu, pa još jednu… Stoga ću kazati, odvažno ću kazati, nije me briga. Pisaću sebi. Jer prošlost je, bila ona bliska ili daleka, ono čega se sjećamo, a ne ono što smo doživjeli.
Mapiranje prostora duhovne domovine
Sjećanje nam oživljava proteklo vrijeme, uzdiže ga iz ponora zaborava, pa su mnogi naši susreti i događaji na oniričkim rubovima svijesti. Sjećanje nam ispisuje jednu neuporedivo uzvišeniju stvarnost. Možemo je, podložni kriptomneziji kakvi jesmo, montirati u svojim tamnim komorama. Sjećanja su tada onakva kako ih mi želimo vidjeti. U literaturi se, istina, ne smije lagati, ali je dozvoljeno popravljati i kvariti. Popravljajmo zato i kvarimo, branimo se od vremena. Prošlost je, rekao bi i Crnjanski onim svojim šarmantnim umekšanim akcentom, jedna mračna provalija. Nema povratka u tu nigdinu. Samo protezanje u nesigurne prostore, kao krv gustih, misaonih maglina.
Meditiram nad onim što je oduvijek mučilo one koji se hoće riječju objasniti. Opisati se, zatvarati u jazbinu pisanja. Pa opet se, bez obzira na sva ta mučenja i grčenja u utrobi, odlučujem pjevati (?) o svojim kretanjima. Ona nisu velika, nisu prekosvijeta. Mada, ne bih se žalio ni da jezdim prekookeanski. Ili bar, kao zakleti neletač, sanjanim transibirianom put Vladivostoka, pa do dalekog Pekinga. Eh, želje puste.
Sada su, ipak, to mali pokreti. Opisivanje krugova oko prostora koji je nekada bio tako blizak, a sada se, dolaskom osloboditeljice demokratije, doima kao nedostižna daljina. To je valjda taj progres, što smo savremeniji, to smo udaljeniji. Izabrali smo. Ne bih više, kako to imam običaj, zlorabio pažnju mog eventualnog čitajućeg supatnika. Digresije su samo meni važne. Svijet hoće konkretno da pročita. Da mu se sve odmah razdani. Ništa ti meni ne zavrći uši riječima i ne uvijaj tamo. Nego jasno nam kaži ili šuti.
Probijajući se kako znam i umijem kroz bodljikavu žicu vlastitih misli, dođoh napokon do svog putovanja. A putovao sam u Prizren.
Kosovo mi se mislima vrzma već duže vremena. Vuče me, još na tu stranu nikako kretao nisam. Ne zbog egzotike, nego zbog potrebe da se mapiraju svi prostori duhovne domovine. Opet on po svom, povikaše neki. Kako sad i Kosovo mu domovina? Lijepo, domovina se prostire širom srca. No, šalu na stranu. Možda slučajno ili silama nekim rukovođen, jedan poziv Kosovskog otvorenog društva zaluta do mene. Traže me, hoće da se bavim prizrenskim festivalom dokumentarnog filma Dokufestom.
Prihvatih. Nema u tome razmišljanja. Putovanju se u zube ne gleda. Mada, čini mi se, jednostavnije mi je bilo putovati s konjima. Pa odsjedati u karavan-saraje, negoli se izboriti sa ponornicama birokratije. Iako nisam putovao kočijom, deset sam se dana borio da dobijem vizu za Kosovo. Pisao sam drugdje o tome, ne bih da se ponavljam. Ali moram još jednom podviknuti, vize su najnebuloznija stavka demokratije. Ne znam kako je u vakat karavan-saraja bilo, ali ovako komplikovano sigurno nije.
Prebrodio sam na jedvite jade papirologiju, pa se preko slobodarskog Novog Pazara, ugodnom vožnjom autobusom koji me dva puta za godine preskočio, uputio ka Prizrenu. To što sam autobusom putovao, moja je krivica. I nije da se sad žalim na njegovo godište. U automobilistiku se, uprkos dugogodišnjoj porodičnoj tradiciji kanalskog ležanja pod motornim vozilima, uopšte ne razumijem. Nego eto tako naglašavam neke sitnice. Nudili mi lijepo ljudi da letim za Prištinu, ali moja mi muhanatost ne dopusti da za tili čas ateriram gdje treba. Jok! Hoću da vidim svaki kutak, da osjetim na svojoj koži svaku rupu na putu.
Dobro došli. Welcome. I mirëpritur
Kartu za Prizren, zahvaljujući visprenosti uposlenika epskog novopazarskog autoprevoznika, kupio sam još u Mokrom. Posluje ova autoprevoznička firma bolje nego da leti. Gdje još ima da dok, recimo, letiš iznad Foče kupiš kartu za Kumanovo. Nema nigdje. Ali kad novopazarski autoprevoznik uvede avionsku liniju, vidjećete onda.
O prirodnim ljepotama usput neću. Dosadna mi je pejzažna putopistika. Svi imaju prirodu, nije ni naša čudo planetarno. Tokom vožnje, a i tokom cijelog mog puta, neprestano su me uveseljavali jezici. Gdje god da sam stupio, bila je neka vavilonska pometnja. Preko ovih naših krajeva putuje mnogo stranjskog svijeta. A lingvistička miješanja su uvijek dobrodošla, osim onima koji teže čistoti vlastitog jezika. Neću sad o njima. Žurim što prije da ispričam što imam.
Uz povremene uspone i padove, dokasasmo do Pazara. Nisam u Pazaru imao vremena za kafu. Žao mi bi. Strašni Sinan Gudžević mi je šapnuo u jednom svom tekstu da je novopazarska kafa čudo jedno, a još je protivna gramatici. Pa htjedoh vidjeti kakvu to gramatičku pometnju ona unosi u ovom gradu. Jer kaže Sinan premudri da je u tim pazarskim kafečajnicama kahva nadjačala gramatiku: gorka kahva je u Pazaru više gorka nego gorčija, a i gorka baška šećer je gorčija od gorčije. Džaba. Ja se ne ogorčih, niti osladih. Vozač ne čeka. Prizren calling. Nisam u Novom Pazaru stigao kahvu srknuti, ali jesam vidio niz mezara sa dvije munare. Bi mi nekako drago zbog viđenog. Ne gluho bilo zbog toga što su ljudi preselili, već mi je ta domišljatost našeg svijeta kad na onaj svijet šalje najmilije svoje uvijek bila fascinantna.
Da na Balkanu svaka nova državnost znači čvršće granice i veću strogost graničnih policajaca, dobro je poznata spika. Nisu iznimka u tome ni gospoda na granici Republike Kosovo. Nije bilo problema, ali me strah od granice nakon svih peripetija sa vizom toliko unervozio, da su mi se noge odsjekle kad kazaše da ne važi bh. pasoš. Reko evo ga, što si putovao, putovao si. Srećom, moja me uredna viza spasila skidanja na graničnom prelazu.
Dobar dan, izvolite proći. Dobro došli. Welcome. I mirëpritur. Udahnuh, prvi put, svjež kosovski vazduh. Primjećujem prisustvo Kfora. Logično. Tutorstvo nam je neophodno. Putevi su ipak, kako se odvajamo prema Prištini, iznenađujuće dobri.
Dok čekam nastavak puta, na prištinskoj autobuskoj stanici uočavam prisustvo brojnih robnih marki iz Srbije. Obradovah se EURO bloku k’o najrođenijem. Prijeli su mi se i rahatlokumi, ovi naši, ali nema. Ništa bh. proizvodnje ne prelazi granicu. Što li? Nismo omuhurali državnost Kosovu. Kad ćemo, ne zna se. Ja bih odmah. Dobar neki svijet je to, vidio sam čim kročih preko granice. Nije red da se durimo. Državnosti su svakako jedino radost za MMF.
No, da ne zabasam gdje ne treba. Vratimo se na kolosijek. Nakon početne panike, jer me niko u Prizrenu nije sačekao, kasnila ekipa neko vrijeme, sve se idilično počelo odvijati. Dok sam putovao i dok sam se spremao da putujem, u pojam su me ubile dosjetke na pjesmu Zabranjenog pušenja Na straži pored Prizrena. Nije da sam i prije mog dolaska vjerovao da ima, ali ništa od toga u Prizrenu nema. Da samo znate kakav je Prizren. Divota jedna.
Od trenutka kad sam smješten u hotel, iz kojeg je sve što je u Prizrenu važno bilo na daljini pružene ruke, pa do trenutka kad sam se u tri poslijepodne probudio, na brzinu spakovao i bunovan krenuo na autobus za Sarajevo, sve je postalo samo vezanje slika nestvarnih prizora. Baš međ’ javom i međ’ snom.
Masline uz ćevape
Znam da nije zgodno romantizovati bilo koju sredinu, ljudi koji žive u gradovima koje mi okivamo u zvijezde najbolje znaju kako je živjeti u njima, ali Prizren je u vrijeme Dokufesta grad koji visi na granici dva svijeta. I Mediteran je, i nije Mediteran. I orijentalno je, i nije orijentalno. I Balkan je, i drugi je neki svijet. Posve mi je jasno zašto ljudi, uprkos činjenici da je Kosovo ove godine zabilježilo znatan broj emigrantskih pohoda stanovništva, ne idu iz Prizrena. Čini mi se da za to nema potrebe.
Prizren se doima, bar u mojoj snovitoj perspektivi, kao grad koji ima sve što je neophodno za miran i uman život. Dakako, festivalska atmosfera ga čini toplim, širokim i prijemčivim. Ali ne onako kako je to, recimo, u Sarajevu za vrijeme filmskog festivala. Dokufest je festival koji nema svoje crvene tepihe, nema glamurozne toalete, nema begovsko-buržujske žurke. Nema ništa od tog festivalskog blještavila, nedodirljivih zvijezda, a opet je ovaj festival veličanstven primjer susretanja među ljudima.
Baš zato, jer nema klasne diferencijacije, Dokufest čini Prizren mjestom nestvarnim. Sve to cjelokupnoj atmosferi tokom ovog festivala daje raznolike ukuse, arome i osjećaje. Ne želim zvučati patetično, grozim se patetičnih nanosa, ali prizrenski festival je događaj koji oplemenjuje. Saznanje da direktor ovog festivala, čudesni Erol Bilibani, nastoji od jutra do jutra biti “među svim ljudima”, samo za sebe govori i više nego dovoljno. Svi su tu, svi su isti.
Ipak, da direktor Dokufesta nije jedini koji se tako ponaša, svjedoči, a doživio sam to, činjenica da je cijeli Prizren, svi njegovi građani, budan iz noći u noć, iz dana u dan. Prosto, pitate se da li ljudi u tom gradu ikada spavaju. Sjedneš, kako je to tokom mojih prizrenskih noći i dana bio običaj, u kafanski brod BarAcu, a gotovo svi smo se sa Pejom i dunjevačom ljuljali u njemu, i sjediš dok ne svane dan. Kad granu prvi zraci sunca, nema razilaženja. Niko ne misli na spavanje. Svi uposlenici i nezaspali gosti ostanu združeni i nasmijani.
Čuje se ezan sa Sinanpašine džamije, koja je tik tu pored naše luke, i sve se u tom blaženom i omamljujućem ritmu komeša, presijava i preljeva. Ljudi se miješaju, jezici se miješaju. Osmijesi se miješaju. Promiču slike, prolaze razgovori. Uvijek je neko vrenje. Bilo da se smijemo sjajnom argentinskom novinaru i njegovim ljubavnim jadima sa zgodnom plavušom iz daleke Rusije ili da nam jedan genijalni Nišlija pripovijeda, po niški, dogodovštinu iz koje saznajemo da mu se u rodnoj kući skrivao Stojan Župljanin. Pa ga frapirani tom pričom podstičemo da nam, o tom čika Banetu, a zapravo haškom optuženiku, priča još detalja.
Zatim se raspadamo od smijeha kad u neka doba neko kaže kako su neki u kafani svi tražili samo jagnjeća rebra, da bi im konobar odvratio ta nije jagnje radijator pa da vas sve mogu rebrima uslužiti. Saznajem u tim noćima i da se Jugoslavija raspala jer uz ćevape u Prizrenu služe masline. Pa da je u Prizrenu tokom ljeta svakog dana bar desetak svadbi. Lete mlade kroz šibere, voze se liftovima. Gdje god pogled skreneš, neko vjenčano bjelilo. Gdje god pogled skreneš, neka ljepota.
Čudimo se ženskim ljepotama u Prizrenu. U nevjerici trljamo oči. Šta se ovo zbiva, kojom se to vodom umivaju te žene? Nismo dokučili, lijepo je i tako je. Uz sve to još i prekrasni prostori za filmove, nekonvencionalna kina na tvrđavi i rijeci. Dokumentaristički prizori koji zakucavaju za stolicu i potiču na duga i teška mišljenje. Trenuci velikih ushita, pa sati melanholije što će sve to proći. Borhes i njegova priča Besmrtnik, koja mi prizrenske dane boji svojim lavirintskim kretanjima kroz snove. Pero Luković, kao prizrenski Enver Hodža, u tehno-đuskanju na Dokunightsu. Sva ta imena, lica, riječi. I još mnogo, mnogo toga.
Predsvitanje i presvisnuće od nadiruće ljepote. Praskozorje u podnožju Šarplanine. Prizren se prostire, gledan sa Kaljaje, kao nepregledno more želja. Zatomljavam ih. Jedem posljednji burek, kušam kolač sa tri leće. Odlazim. Vratiću se.
