Priča mi prijatelj da je nedavno u svome stubištu, u jednoj od zgrada nekadašnjeg radničkog predgrađa u Sarajevu, vidio tek stasalog momčića kako crvenom masnom farbom u srcu nacrtanom na stepenicama ispisuje svoje ime dodajući mu ime svoje valjda prve ljubavi. Prije toga je to isto uradio na zidu. Inače, najveći dio stanova (bivših društvenih) je dobio vlasnika, bilo nosioca stanarskog prava ili onog ko je od “nosioca” kupio stan u poslijeratnim transakcijama. Hele neise, moj prijatelj opomenu momčića i njegovog oca za spomenuto ispisivanje ljubavnih poruka na zajedničkom prostoru. Naime, u tim otkupljenim stanovima stubišta, liftovi, krovovi i ostali prateći objekti predstavljaju zajednički trošak i oni su nostalgični ostaci “svačijeg i ničijeg”.
I svi pojedinačni vlasnici stanova su vlasnici (jesu li?) zemljišta na kojem je zgrada, ili ona ipak što se vlasništva nad zemljištem tiče stoji kao kula u vazduhu. I dobro prođe moj prijatelj pa ne dobi degenek od razljućene kočoperne pubertetsko-socijalističke porodice. “Ma šta ti smeta, nije dirao u tvoje, ko si ti da nam dijeliš lekcije, svi ste vi došli sa sela, došlje…”
E, sad bi bilo teško zamisliti tog “građanina” da je kojim slučajem u svojoj rođenoj kući, koju je teško napravio i za koju zna za svaku ciglu i svaki stepenik koliko su ga koštali, da se ponašao isto. Vjerovatno ni njegovom sinu ne bi palo na pamet da svoje rane ljubavne jade ispisuje po stepeništu kuće svoga babe iliti tate. Odnosno, mogao bi računati na ozbiljne vaspitne mjere balkanskog tipa za hlađenje ljubavnih emocija. Ovako, moj prijatelj, ni kriv ni dužan, zamalo ne nastrada jer se drznuo da dira u oca i sina i njihov odnos prema imovini “svačijoj i ničijoj”. Još veli moj prijatelj, nadobudni ekolog, šta bi još bilo da je sreo i intervenirao protiv onih koji svaka dva dana špicom teških cipela otvaraju staklena vrata, pa zato vrata u zgradama izgledaju kao da je rat još tu, jer se armirano staklo tako lijepo rascvjeta kad se udari vrhom cipele. Naravno, to treba ponoviti nekoliko puta, stručno i precizno. A kako tek odjekuje ta prigušena lomljava armiranog stakla!
Plastični ukrasi na obalama rijeka
Zašto uopće i pisati o ovim temama? Iz jednostavnog razloga što su one slika stanja prikazanog u kolažu plastičnih vrećica na obalama Miljacke, Željeznice, Bosne, Fojnice, Spreče, Neretve… Ali, nisu tu samo plastične kese kao ukrasi rijeka i rječica BiH, nego i šasije automobila, isluženi frižideri, veš-mašine, kao svojevrsne “umjetničke” instalacije u prirodi BiH. Nedavne slike prijetnji novim poplavama iz januara 2015. godine iz mnogih gradova nizvodno rijekom Bosnom su ponovo, na mrežama, pokazale tone smeća koje su pokrenute, a nije prošlo ni sedam mjeseci od katastrofalnih poplava iz maja 2014. godine kad su upravo ta naseljena mjesta doživjela pravu katastrofu. U pričama o sanaciji od poplava, ili, bolje rečeno, u pričama o tome ko je i koliko donacija dobio, bio poplavljen ili ne, promaklo je da su se mnoge uništene stvari u poplavama bacale u rijeke ili bile ostavljene na njihovim obalama.
To je odraz neodogovornosti, ali i stanja svijesti koje dozvoljava da se, naprimjer, bez ikakvih posljedica izigravaju na svakom mjestu prilično rigorozni zakoni o zabrani pušenja, da svojevremeno nije bilo rješenja za šatorsko naselje prosvjednika “poljoprivrednih proizvođača” ispred Parlamentarne skupštine BiH kojima je, čini se, ovo javno prosvjedovanje bilo radno mjesto.
Hajde, da ne ulazimo u motive donekle opravdanog okupljanja i prosvjedovanja, ali se sa stanovništa poštovanja zakona nameće pitanje kako se može dozvoliti da u centru glavnog grada jedne države ljudi nelegalno razapnu šatore i tako ostaju skoro godinu u nehigijenskim uvjetima u najblažem smislu riječi i to pred “najvažnijom” zgradom u Bosni i Hercegovini. Njih su kasnije zamijenili demobilizirani borci i sami ostajući na konaku pred Skupštinom. Je li to korektan odnos prema državi, ali ponajviše imovini? Je li i to odraz one svijesti mladog zaljubljenog pubertetlije koji šara masnom crvenom bojom po “ničijim” stepenicama, kao što i dotični problem stacioniranja prosvjednika otvara mogućnosti da se danas-sutra neko drugi nekažnjeno stacionira u centru grada. To se, znamo, i dogodilo kad su prosvjednici iz Konjević-Polja razapeli šatore. Ili kada su demonstranti od prije godinu palili ono malo što je preostalo od “ničijeg i svačijeg”.
Alajbegova slama
To je dio naslijeđene svijesti raspolaganja javnim dobrom kao Alajbegovom slamom, što je, čini se, podstaknuto štampanjem certifikata nakon okončanja rata, koji su trebali biti zamjena za novčanu nagradu borcima. Njima (papirima) se najčešće kupovala dojučerašnja društvena imovina (ono što je ničije i svačije). Ratom osiromašena, ranjena i prorijeđena populacija ratnika svoje je certifikate (papire) prodavala u bescijenje i tim gotovo bezvrijednim papirima pokupovana je imovina koja je itekako vrijedna kad se privatizira. Nju su za takve “papire” kupili novopečeni tajkuni i tako barem na pojavnoj ravni zadržali spomenuta stanja svijesti ograđujući svoje prostore, a običnom puku je prepušteno stepenište u zgradama socijalističkog tipa, zgrade općina, kantona ili čak Predsjedništva i Skupštine BiH, prepuštene su im kante za smeće, obale rijeka i iluzija da se još može živjeti u socijalnoj državi u kojoj je društvena i državna svojina dominantna. I ta “država” je dužna, ponavljam ovo dužna, razriješiti sve dubioze i osiromašene i ojađene kategorije beskućnika, razbijenih porodica, brojnih kategorija koje su dobile bjanko mjenice za zasluge (realne), ali koje nemaju pokrića u stvarnom bogatstvu bh. društva. To što se među kategorijama tajkuna nalaze i pojedinci iz kategorije “zaslužnih” samo potvrđuje pravilo, a prava analiza bi pokazala da su u toj kategoriji mnogi samozvani zaslužnici i takvima proglašeni od kategorija realnih profitera ovakvog jednog tranzicionog stanja.
Tako je predmetom iskaljivanja objektivnog i opravdanog nezadovoljstva postalo ono što jeste jedina realna komparativna prednost BiH: priroda sa svim elementima, zemljište (ogromne količine smeća u svakoj redovnoj i vanrednoj prigodi boravka ljudi), šume koje se neplanski i beskurpulozno iskorištavaju, a to sobom nosi erozije tla, nestanak izvorskih voda, poplave kod malo jačeg nevremena, zagađenje voda, nepridržavanje standarda zaštite okoliša kod izgradnje pogona itd. Tako se odnos prema okolini reflektira ne kao dvosmjerni tok, nego kao odnos nezadovoljstva prema “državi”, ma šta se pod tim terminom podrazumijevalo. Tome se pridodaje i neplaćanje poreza, rad na crno, šverc, korupcija, a sve to kao normalan odnos, sve kao “osveta” da se uzme ono što nam (mi) pripada. “Uzmi, Šemso, koliko ti drago!” To uzrokuje opće stanje neodgovornosti čiji se jedan od benignih pojavnih oblika reflektira i na već spomenutom primjeru s početka ove priče. I tako je sve potaman. Iliti OK. Definitivno.
