Politika, ljudi i tržište su slični po načinu na koji reaguju na krizu, od prirodne katastrofe, preko finansijske krize do rata. Instinktivna reakcija je obojena strahom i nesigurnošću; nakon čega uslijedi ublažavanje, a u konačnici potraga za obnavljanjem u haosu nevolje.
Dok države širom svijeta uvode hitne mjere kao odgovor na bolest COVID-19, i sa oko 50 miliona ljudi u izolaciji, malo je ko zaista spreman za svijet nakon pandemije – na zahtjeve koje će postaviti pred svijet koji je ostao da ga naseljava i na mjeru do koje će otupiti samopouzdanje i hiperindividualizam koji je do sada karakterisao 21. stoljeće.
Na kraju Drugog svjetskog rata, potreba za globalnim okvirom zasnovanom na zajedničkim vrijednostima i međuovisnosti okupila je političke elite pred pokretom liberalnog međunarodnog poretka. U sedamdesetak godina koje su uslijedile, taj su okvir postepeno razgradile kombinovane sile globalizacije, siromaštva i neodgovaranje vodećih političkih elita na lokalno nezadovoljstvo.
Do prije nekoliko mjeseci, izgledalo je gotovo sigurno da će ponovni uspon političke desnice od Brazila do Mađarske, od Indije do SAD-a bez dvojbi definirati ostatak 21. stoljeća. Autokratije će se učvrstiti. Isključivanje i ksenofobija će dominirati izbornim obećanjima; a događaji kao što je evropska migrantska kriza će unaprijediti logiku za nativizam i oštrija pravila u vezi imigracije i protekcionizma.
Ali hoće li ova pandemija, najsmrtonosnija od španske gripe, promijeniti sve to? Ili će neoautoritarni karakter posljednje dvije decenije, koji je dramatično kulminirao britanskim izlaskom iz Evropske unije, biti imun na smrtonosno širenje bolesti COVID-19 koja ubija bez razlike, i na posljedice njenog univerzalnog dometa?
Svijet koji ne sarađuje nije održiv
Iako čak i liberalni globalni sjever poduzima drastične korake da se izolira, stavi u karanten i ograniči kretanje građana, dugoročno će ova pandemija vjerovatno pokazati da svijet bez sigurnosnih mreža, saradnje i dubokog prekograničnog uključivanja više nije održiv. Lideri i izborna tijela će morati odgovoriti na teška pitanja o tome zašto su nespremno dočekali pandemiju, i o održivosti planete koju diktiraju poricatelji klimatskih promjena i politički šovinisti čiji je uspon na poziciju moći omogućila tradicija pogrešnog predstavljanja, manipulacije i netačnih informacija.
Kao rezultat bolesti COVID-19, vlade ne samo u Evropi, već od Latinske Amerike do južne Azije, prisiljene su preko noći na solidarnost i saradnju: koordinirajući pravila putovanja između država, dijeleći informacije o strategijama upravljanja javnim zdravstvom, provjeravajući istinitost domaćih vijesti i razmjenjujući naučnu ekspertizu. Kao i Marshallov plan koji je ponovo izgradio zapadnu Evropu, vlade će uskoro trebati sarađivati u oblastima fiskalnog podsticaja i trgovine. To će biti veliki zadatak za međunarodni sistem koji je, iza jednostrane sjenke američkog „idi sam“, bio okrenut na unutra, pokretan manjkom remetilačke inovacije i izbjegavao bilo kakvo stvarno poravnavanje nacionalnih planova ili prioriteta.
Evropski lideri su već ljutito odgovorili na jednostranost zabrane putovanja koju je američki predsjednik Donald Trump uveo svojim evropskim saveznicima. Usred vrućeg rata cijenama nafte između Rusije i Saudijske Arabije, proizvođači nafte sada su primorani diskutovati kako na najbolji način stabilizirati cijenu nafte u kontekstu pandemije.
Američki zakonodavci su pozvali SAD da ponovo razmotri svoju „politiku maksimalnog pritiska“ sankcija Iranu koja je pogodila sposobnost ove države da uvozi medicinske potrpštine. Teheran je prvi put u šest decenija, zatražio pomoć od MMF-a u borbi protiv epidemije korona virrusa. Na dalekom istoku, članovi japanske vladajuće Liberalne demokratske stranke su glasali da će donirati svoje plate svom zakletom neprijatelju Kini da se bori protiv epidemije. Zauzvrat su se kineske društvene mreže brzo ispunile zahvalnošću za japanske lijepe želje.
Populisti se suočavaju sa krizom uvjerljivosti
Dok pandemija dostiže vrhunac, populisti na vlasti će se neizbježno suočiti sa krizom uvjerljivosti. Mnogi, kao što su Donald Trump u SAD-u i Narendra Modi u Indiji, su bili dovoljno vješti u nošenju sa vanrednim stanjima tako što su izabrali podobnog neprijatelja, imigrante u slučaju Trumpa, i muslimane u slučaju Modija. Ali kada je u pitanju pandemija, nema vidljivog neprijatelja koji se može etnički identifikovati kao „drugi“ na kojeg ćemo se okomiti. Populisti će biti kritikovani zbog nesposobnosti da efikasno odgovore i suzbiju širenje bolesti. Možda se iz ovog razloga indijski premijer Modi brže bolje okrenuo tehnologiji sazvavši videokonferenciju između šefova Južnoazijske asocijacije za regionalnu saradnju (SAARC) ove sedmice. Ali ostaje činjenica da je Indija pod vlašću autoritarnog Modija provela proteklih pet godina radeći protiv regionalne integracije, pojačavši tenzije u susjedstvu, uključujući izolaciju i ukidanje interneta u spornom Kašmiru.
Konačno, u Kini, gdje je i izbila epidemija, i gdje su pravila protiv blogera i aktivista na društvenim mrežama stroga, čak je i Komunistička partija prisiljena da shvati cijenu ograničavanja protoka informacija u nošenju s epidemijom, i kompenzacijske moći društvenih mreža i digitalne javne sfere u svakodnevnom upravljanju.
Okidač za globalnu političku promjenu
Hoće li COVID-19 biti okidač za globalnu političku promjenu? Dva su razloga zbog kojih bi mogla. Za razliku od „šokova“ kao što su rat, zemljotresi i glad, pandemije ne vrše diskriminaciju na osnovu geografije ili ljudskog identiteta. Pandemije su po prirodi uključivačke, granice postaju nevažne i nužan je globalni odgovor koji je uključivačke prirode. Zatim, za razliku od sigurnosnih kriza koje su joj prethodile – Hladni rat, 11. septembar, ratovi u Iraku, Afganistanu i Siriji – vlade neće biti u stanju da iskoriste širenje korona virusa da utišaju oponente, budući da će biti teško označiti kritiku u ovim slučajevima kao nelojalnu ili nepatriotsku. Ovo će učiniti režime ranjivim na promjenu režima, i pružiti priliku marginaliziranim političkim strankama da budu inovativne.
Za demokratije i za autokratije, COVID-19 će biti moralno svođenje računa u vođenju unutrašnje i vanjske politike, jer će sposobnost nacije da se nosi sa izazovima nejednakosti, klimatskih promjena i socijalne mobilnosti biti izložena tako da je svi mogu vidjeti. Pakistanski premijer Imran Khan je već pozvao globalni sjever da otpiše dug ranjivih država. Desilo se to ili ne, vladini zvaničnici će biti smatrani odgovornima za manjak regulacije, posvećenosti socijalnoj jednakosti i dovoljno duboki prekogranični angažman koji je prethodio ovoj katastrofi. A ako i kada ova oluja bude jenjavala, vjerovatno će biti potrebne nove norme da diktiraju kako se države ponašaju u međusobnoj komunikaciji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
