Tada 14-godišnja djevojčica, vođena ratnim pjesmama, ali i vjerom u odbranu svog kvarta i domovine, postala je kurir u Armiji Bosne i Hercegovine. Nedugo zatim, komšije su je uhvatile, premlatile i silovale, ali njen djetinjasti duh nije slomljen.
– Dok sam išla prema svom selu, oko 20 metara da uđem u dvorište jednog komšije, repetirana je puška iza mene – započinje priču A. Š., nekada jedna od najmlađih pripadnica Armije BiH.
Privele su je, kako kaže, komšije i počelo je ispitivanje o pošti i gdje je sakrila poruke, i onda su je počeli tući.
– Odveli su me pod pratnjom u hotel “Vitez”. Tu je nastupilo brutalno premlaćivanje. Napukla mi je vilica, i nos, oko je oteklo… To je bilo krvničko premlaćivanje – prisjeća se nekadašnja djevojčica, čiji je identitet poznat redakciji Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
U jednom momentu, kaže A. Š., neko joj je donio kafu, neki čovjek, kojem ni danas ne zna ime, i kojeg nikada do tada nije vidjela.
– Popila sam kafu i uveli su me u jednu prostoriju, kao neko predsoblje. Znam da sam na sebi imala bijelu košulju i hlače. Kad sam nakon dva i po sata došla sebi, vidjela sam da su mi hlače krvave – priča A. Š.
U to predsobolje je u jednom trenutku, prisjeća se, ušao jedan čovjek i rekao da je moraju pustiti, u protivnom će imati problema.
– Oni su se bojali tog čovjeka za kojeg je radila moja majka. On je jedan od tadašnjih finansijera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) – kaže A. Š., ističući da ju je taj čovjek spasio.
O onome što joj se desilo nije nikome pričala. Vratila se u jedinice Armije BiH i otišla je na teren s vojnicima. Nakon ekscesa s kolegicom, jedan od njenih pretpostavljenih pitao ju je: “Zašto imaš toliku odbojnost prema muškarcima?” Rekla mu je i idućih mjesec su o tome razgovarali. Kaže da joj je dosta pomogao da se kao 15-godišnjakinja izbori s traumom.
Desetak dana kasnije, dok je bila na liniji, pogodio ju je geler u vrat.
– Zakačio mi je lijevu stranu vrata i ovaj dio oko srčane aorte je sve zakačio. Pošto sam bila dijete, nisam to shvatila ozbiljno jer sam bila pokretna, noge i ruke su mi funkcionisale. Ukazana mi je pomoć i to se vodi kao površinska rana – priča ona.
A. Š. ostaje pripadnica Armije BiH jer joj je majka dala potvrdu da kao maloljetna osoba može biti u vojsci. U Armiji BiH ostaje i nakon okončanja ratnih dejstava, do 1997. godine.
Premlaćivanje i silovanje koje je preživjela nije prijavila policiji iako zna ko su osobe koje su joj to uradile. Pojašnjava da su to bili tadašnji pripadnici HVO-a.
– Bog će ih kazniti. Gore kad odemo, svi ćemo odgovarati za svoja djela ili nedjela – ističe ona.
Danas, ona pokušava da ne misli o onome što je preživjela.
– To je dio moje prošlosti i ne može se izbrisati. Ne želim da padam u depresije, život ide dalje. Uvijek se borim i neću odustati – kaže A. Š.
Budući da se kao maloljetnica priključila Armiji BiH, srednjoškolsko obrazovanje je nastavila nakon okončanja ratnih dejstava. Završila je školu za kuharicu i životna želja joj je da to radi. Međutim, taj san joj se još uvijek nije ispunio.
