Od svih slika iz djetinjstva sačuvao sam samo jednu. Istina, stare prašnjave albume držim na tavanu u jednoj kutiji i izgubim se najčešće pred Dan republike u uspomenama, licima nekih davno zaboravljenih ljudi, meni bliskih, no tu sam sliku izdvojio i uokvirio.
Sliku svog primanja u Savez pionira. Po ničem ta slika nije posebna, imam svakako i ljepših i dražih, posebno onih kada sam djecu iznosio iz rodilišta, imam čak i umjetničkih sa zalascima sunca i nečijim pramenom kose u pozadini, onakvim slikama koje ti natjeraju suze.
Tu svoju pionirsku, mene bez dva prednja zuba i maramom većom od vrata uokvirio sam, a da ni sam nisam znao zašto. Nešto duboko u meni, neki unutarnji glas kojim se vodim kroz život govorio mi je da je ta slika zbog nečega važna, da je uokviriti treba, kao uostalom što u duši uokviriti treba sve dobro, sve ljudsko i sve plemenito iz svog života. Vrijednost te slike bila je tada svakako važnija nego danas.
Tada nisu postojali Instagrami, Facebook profili, Twitteri i ostale pizdarije modernog doba. Satima bi cupkao pred fotografskom radnjom željno iščekujući onaj topli snop tek izrađenih slika. Pamtim svog djeda koji bi važno smotao cigaretu, natočio sebi čašicu vinjaka i uz zadovoljan uzdah otvarao kesice sa slikama. Fotografije su tada bila mala umjetnička djela, na starom ruskom Zorkiju namještala se ekspozicija, svjetlost i svaki kurac, pa bi ukućani hvalili majstora fotografa koji je izvanredno namjestio kut, lom sunca i zavjesu preko prozora da se ne vide mrlje od prašine.
Često bi događaj popratilo i susjedstvo. Pa bi se važno zvalo susjede, kava bi se pržila ili mljela u malom brončanom mlincu sa ručkom, a na stol bi se iznijele trešnje, kolači ili domaći AR konjak. Fotografije bi se satima okretale, kao mali filmovi koji govore tisuću riječi, a susjede bi šutjele iz zavisti jer je djedov pionir odličan u školi i pred Drugom Titom će za Dan mladosti izvesti recitaciju zajedno s najboljim učenicima splitskih škola.
Djeca su svoje članstvo shvaćala kako je i trebalo
Ta slika u mojoj podsvijesti bila je puno više od same slike i da svjesno nisam znao za to. Bila je to fotografija jednog vremena, općeljudskih osobina koje ćemo nepovratno i uskoro izgubiti. Te osobine koje su proizlazile iz pionirskog obećanja i tumačenja riječi pionir nestat će kao i sve dobro i časno u ljudima što je nepovratno nestalo u vremenu. Djeca nisu svjesna politike koja je stajala iza Saveza pionira, suočeni sa zadacima i ciljem, plemenitim i časnim nakanama, djeca su svoje članstvo shvaćala kako ga je i trebalo shvatiti.
Te poruke bile su ciljane i u pravoj dobi, dobi kada se djeca formiraju, promatraju svijet oko sebe i shvaćaju ga. Djeca su tako te poruke i razumjela. Iste one poruke koje im je slao Branko Kockica, koje su učili u školi, da su svi ljudi jednaki bez obzira koliko imaju i da sve ljude jednako poštivati treba. Budući da neki analitičari danas drže kako se indoktriniralo djecu u sustav koji je imao nakanu da održi socijalizam, ako je i to bila težnja, ona je bila oprezna i bezopasna, jer su plemenite poruke bile kudikamo važnije.
A one su bile isključivo vezane za čast, vezane za poštenje i vezane za pomoć kako prijateljima, tako i starijima. Današnje težnje vjeronauka, zdravstvenog odgoja i etike teže i imaju sličan cilj, da u našim školama bude više jednakosti, više pravednosti i više discipline. Školske kute (kecelje) zapravo su bile taj simbol, smanjivanja razlika među djecom čemu se teži i u današnje vrijeme. Govoriti o manipulaciji djecom tako je smiješno, jer se danas djecom puno više manipulira u školi nego u to vrijeme i to su činjenice. Današnji statusni simboli najbolje govore o vremenu u kojem živimo.
A mi smo uživali. Bili smo djeca, sada pioniri, koji su imali svoje vrtiće i svoje škole, igrali smo se na otvorenom i bili aktivni sportaši, u velikim stambenim zgradama socijalizma imali smo svoja skrovišta, logore i svoja igrališta, imali smo dječje časopise i stripove, imali smo Modru Lastu i nenadmašnog Lastana kojem smo se povjeravali, a koji nas je zajebavao, imali smo Smib, Radost i imali smo Pionira.
Imali smo svoju dječju književnost, svoj dječji film, imali smo svoje serije, obrazovni program i svoje junake, imali smo Družbu Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Kekeca, Jelenka i Smogovce. Imali smo Medu i Slavicu, Branka Kockicu, Peru i poštara Duju, Kolariću Paniću i imali smo Špira Špulu. Imali smo Savez izviđača, dječje sportove i organizirana natjecanja širom Jugoslavije, imali smo besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatne stanove, sretne roditelje koji su imali svoja zimovanja i ljetovanja, prijatelje diljem zemlje, koje su nerijetko i upoznali na tim krasnim godišnjim odmorima naših djetinjstva, imali smo veliku i lijepu, raznoliku zemlju, zemlju mistike Bosne i krševite Crne Gore, Slovenije u koju smo putovali zimi. Imali smo društvenu brigu o djeci, imali smo kvalitetne i obrazovane profesore, zadovoljne ljude svojim primanjima i svojim statusom.
Značenje riječi pionir
Pošten, iskren, odvažan, napredan, istrajan, radišan, bile su naše zvijezde vodilje, naš putokaz i značenje riječi – pionir. Izvoli, hvala, molim i oprosti, učili su nas poštivanju svijeta oko nas pionirski kodeksi. Poštenje, iskrenost, marljivost, upornost naučili smo tih godina, godina kada su pravila lijepog ponašanja bila važnija od uspjeha u školi, statusnog simbola, veličine mobitela.
Svečanost se, eto sprema, bubanj lupa, truba svira: tko je vrijedan – taj će biti, član Saveza pionira, pjevušim dok gledam sliku sebe kako ponosno stojim zagrljen sa svojim školskim prijateljima. U budućnosti pred nama mi pioniri svojoj zajednici, svojim roditeljima i učiteljima trebali smo biti oslonac, pomoć, da se ponose nama, svojom djecom od koje će načiniti ljude. Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana rastemo ko zelena trava/Crvenu maramu dobit ću ja i plavu kapicu tralala –la, pjevušim dok me ukućani čudno gledaju. Stariji sin igra svoj Playstation, mlađi je na Facebooku, druži se. Moja djeca nikada neće znati što su rasparana koljena, kako su slatke prve trešnje iz susjedova vrta i kako se ljubiti na vrhu nebodera. Moja djeca vole svoje vršnjakinje preko interneta.
Za ovo što imamo danas najlakše je kriviti vrijeme. Vrijeme je linearno, ima svoj korak, ja krivim ljude, ljude koji su zaboravili svoje davne zakletve Savezu pionira. Ja svoju nisam zaboravio. Živim, barem pokušavam, živjeti kako sam naučio tada, pošteni i svakom gledati u oči, hrabro i s velikom dozom poštovanja prema vremenu koje me takvim učinilo, vremenu pravih vrijednosti ako mene pitate, ma koliko to nekom smetalo.
Njegov problem.
Danas, kada sam još uvijek pionir znam da ću marljivo učiti i raditi, takvim me odgojio socijalizam, društvo radnika i proletera, da ću poštivati roditelje i brinuti se za njih u starosti, da ću biti vjeran i iskren drug, da ću držati datu riječ. Da ću cijeniti slavno djelo partizana, svojih djedova, da ću napredovati i pratiti napredak svijeta, poštovati mir i jednakost, da ću graditi svoj život na tim načelima, slobode, mira i bratstva sa svim ljudima svijeta, bez obzira koje vjere, nacionalnosti ili spolnog opredjeljenja oni bili.
Od svih slika iz djetinjstva sačuvao sam samo jednu. Istina, stare prašnjave albume držim na tavanu u jednoj kutiji i izgubim se najčešće pred Dan republike u uspomenama, licima nekih davno zaboravljenih ljudi, meni bliskih, no tu sam sliku izdvojio i uokvirio. Sliku svog primanja u Savez pionira. Tada nisam znao jasno zašto sam to učinio, ali danas znam. Ta slika je slika moje generacije. Slika mog djetinjstva i slika mog vremena. Kada je uzmem u ruke kako stariji bivam, sve više je pazim, sve više je volim i sve više osjećam kako mi mami suze. Jednom, kada moja generacija nestane to će se vrijeme zaboraviti i prekrit će ga potpuna prašina.
Jednom, no do tada ja ću vam pričati o svom primanju u Savez pionira, o svom djetinjstvu u jednoj zemlji koja je kao i taj savez zauvijek nestala u vremenu. I svima onima koji će pljunuti na to vrijeme, vrijeme pravih vrijednosti, pljunuti na mene, kao što su pljunuli na svoje djedove poručujem da dobro pogledaju svoju djecu i što u ovom trenutku rade.
I sve će im biti jasno, koliki su licemjeri, no to je ponavljam, njihov problem.
