Prije nešto više od sedam godina sam se udala za jedanaest godina starijeg muškarca kojem je prva supruga umrla zbog raka maternice. Imao je troje djece sa tom ženom, prihvatila sam ih kao svoju vlastitu i rodila im još jednu sestricu.Nije bilo lako, mnogi su me osuđivali, a nakon svega sinoć mi je najstarija suprugova kći rekla:
“Hvala ti što si svaki put u svakom trenutku uvijek znala što treba reći i što u tvojim riječima nikada nisam osjetila da nam pokušavaš zamijeniti majku. Hvala ti što nikada nisi rekla ništa što bi me rastužilo i hvala ti što toliko voliš moga tatu.”
Bilo je dana kada sam sumnjala u ispravnost odluke, na neki način sam se kajala, znate kako je, kakva smo sredina, ali nakon ovih riječi sada sam 100% sigurna da sam uradila pravu stvar. Čitavu noć sam plakala od sreće nakon toga, hvala ti Bože.
