Adel Šabanović bio je drugi razred osnovne škole kada su srpske paravojne formacije upale u selo Zaklopače i počele proganjati, zarobljavati i ubijati Bošnjake.
Danas se navršava 27. godišnjica od zločina koji je zadesio to selo kada je ubijeno 59 bošnjačkih civila, od kojih je 12 djece.
“Preživio sam masakr kao dijete, bio sam drugi razred osnovne škole. Živio sam sa nanom u Zaklopači do 16. maja 1992. godine nakon čega smo se krili po šumama, šupama”, započeo je svoju priču Šabanović.
“16. maja ‘92. su iza podne upali u selo i tada su na kućnom pragu ubili stariji bračni par Fatimu i Mustafu Berbić”, kazao nam je.
Istakao je kako je dugo vremena tražena grobnica ubijenih u Zaklopači, ali da je nisu mogli pronaći jer su kosti raznošene i premještani ostaci.
“Upali su zamaskirani, sa maskama da se ne mogu prepoznati”, kaže nam Šabanović.
“Prije nego je započela pucnjava, selom je prošao Milenko Đurić zvani Gorčin koji nam je rekao da se ne bojimo, da nismo ni krivi ni dužni”, naveo je te dodao:
“Odjednom je počelo pucati; čuli su se rafali, krenuli su i ubijali gdje god su koga našli – pred njivom, kućom. Ko se nije sklonio, poginuo je”.
Šabanović ističe kako su se on i njegova nana sklonili u jednu štalu, dok se nije čuo zadnji pucanj, odnosno tu su ostali do mraka.
Nakon toga su se, sa ono malo ljudi što je ostalo, kako je naveo, u toku noći zapustili u Krivače gdje su bili tri dana, nakon čega su se vratili u Zaklopače, gdje su se nastavili kriti, te su po noći sijali, a nakon toga i kupili plodove.
“I danas mi je teško tamo otići. Agonija nije stala, niti borba”, rekao nam je.
“Teško mi je kada zvaničnici iz RS negiraju žrtve i relativiziraju ih. Ja ne osuđujem kolekitvno narod, ja osuđujem zločince. Mora se doći do pravde ako je ima na ovom svijetu”, naglasio je svjedok stravičnog zločina u Zaklopači.
Kazao nam je kako je sve što je preživio ostavilo neizbrisiv trag i traume po njegov život i zdravlje, jer je pored prijatelja i dalje porodice koji su stradali u Zaklopači, 96 članova izgubio i u Potočarima.
Također, Šabanović je u ratu ‘92. godine izgubio oca. Kako nam je rekao, pošto je radio u Beogradu, po povratku iz tog grada, putnici su izvedeni iz autobusa te poubijani i bačeni u rijeku Drinu sa Zvorničkog mosta.
Rijetki su stanovnici Zaklopače koji su preživjeli 16. maj 1992., kada je ubijeno 59 bošnjačkih civila, od kojih je 12 djece. Samo iz porodice Hodžić zločinci su ubili 26 članova. Između ostalih, ubijeni su: Ibro Hodžić (67) i njegovih petorica sinova Bećir (44), Huso (41), Haso (39), Hamdija (32) i Safet (29), zatim Šaban Avdić (61) i njegovi sinovi Mustafa (33) i Salim (28), te trojica braće Hamidović: Alija (40), Asim (26) i Hašim (34). Ubijena je majka Hata Hodžić (36) zajedno sa sedmogodišnjim sinom Salihom. Razorene su porodice: Berbić, Dugalić, Hreljić, Ibišević, Mahmutović, Salihović i Selimović.
U krvavom pohodu na Zaklopaču prekinuto je 12 djetinjstava. Ubijena djeca su: Admir (Fadil) Hodžić (7), Naida (Fadil) Hodžić (4), Admira (Rifet) Hodžić (8), Anesa (Ramiz) Hodžić (8), Asim (Ramiz) Hodžić (6), Mersudin (Huso) Hodžić (15), Sadmir (Behadil) Hodžić (11), Sedin (Behadil) Hodžić (16), Salih (Hasan) Hodžić (9), Edin (Osman) Salihović (13), Edina (Osman) Salihović (9), Nedžad (Salko) Salihović (13).
Sud BiH potvrdio je 1. novembra 2016. optužnicu protiv: Radomira Pantića, rođenog 6. januara 1964. godine u Vlasenici, Branka Jolovića, rođenog 4. septembra 1957. godine u Milićima, Milomira Miloševića, rođenog 22. jula 1961. godine u Vlasenici, Nenada Vukotića, rođenog 2. maja 1960. godine u Milićima, Nikole Lošića zvanog Niđo, rođenog 28. januara 1965. godine u Milićima. Na ročištu o izjašnjenju o krivnji optužena petorka se izjasnila da nije kriva. Sud BiH je u drugi predmet izdvojio Blagoja Vojvodića, rođenog 27. septembra 1962. godine u Vlasenici i Čedu Bogičevića, rođenog 4. marta 1971. godine u Vlasenici.
