Istorija sporta poznaje tri “čuda”. Jedno je ono u Bernu kad su Zapadni Nijemci u finalu Svjetskog prvenstva 1954. pobijedili godinama nedodirljivu Puškaševu mađarsku “Laku konjicu”. Drugo je “Čudo na ledu”, kad su na Zimskim olimpijskim igrama u Lake Placidu 1980. američki studenti šokirali svijet pobijedivši nepobjedivi sovjetski hokejaški stroj, a treće je ono u Istanbulu.
Liverpool, je već imao četiri naslova prvaka Lige prvaka, ovo finale mu je ujedno bilo i šesto, te prvo nakon Heyselske tragedije, koja se dogodila u finalu 1985. na Heysel stadionu. Milanu, koji je do tada šest puta osvojio trofej, bilo je to drugo finale u tri godine, te deseto ukupno.
Milan je od početka bio favorit utakmice i poveo je već u prvoj minuti susreta pogotkom kapitana Paola Maldinija (bio je to najbrži gol u istoriji Kupa/Lige prvaka). Hernan Crespo je postigao još dva pogotka do kraja poluvremena i bilo je 3:0.
Legenda kaže da su igrači Milana počeli slaviti već u svlačionici na poluvremenu. Jer, zaboga, ko se može protiv Italijana vratiti nakon takvog zaostatka. Međutim, igrači Liverpoola su na teren u drugom dijelu ušli uz pjesmu svojih navijača “You ‘ll never walk alone” i u samo šest minuta napravili su spektakl.
U periodu od 54. do 60. minute Steven Gerrard, Vladimir Šmicer i Xabi Alonso zabijaju tri gola i vraćaju utakmicu na početak. Pred sam kraj utakmice Andrej Ševčenko je imao zicer nad zicerima, no golman Redsa Jerzy Dudek čudesno brani i tako najavljuje večer svog života.
Rezultat je ostao isti i u produžetcima, pa se pobjednik morao odlučiti jedanaestercima. Već u prvoj seriji Serginho promašuje cijeli gol, a poslije Dudek brani udarce Pirla i Ševčenka i pjesma navijača Liverpoola mogla je početi.
