Djevojka Yara iz Damaska izgubila je brata u ratu; Muhammedu i njegovoj porodici u Kobaniju je kuća sravnjena sa zemljom, Sirijac Cabal morao je baciti sve stvari koje je nosio sa sobom u more kako bi njegova djeca stala u čamac koji ih je preveo do Grčke, inžinjer Abdullah iz Halepa ostavio je sve i sa petero djece pobjegao od bombi…
Ovakve tragične sudbine izbjeglica svakodnevno uz veliko saosjećanje posljednjih sedmica sluša grupa građana Beograda u svom gradskom parku.
Njihove priče i fotografije objavljuju na društvenim mrežama, kako bi brojkama i statistikama kao što su “hiljade migranata” dali ljudsko lice i pozvali ostale Beograđane da im pomognu, tamo gdje su, kako kažu, sistemi i institucije zakazale.
Tako je u petak u parku pored autobuske stanice poslužena velika sofra sa falafelom, humusom i drugom hranom tradicionalnoj u zemljama Bliskog istoka.
Doručak za izbjeglice koje su prešle hiljade kilometara, bježeći od ratova, organizovali su građani Beograda, koji su planirali sjediti sa njima, kako, kažu, priliči kulturi bliskoistočnih naroda, gdje je najveća čast da prijatelji, gosti, putnici jedu zajedno…
Međutim, posljednji od brojnih gestova da pomognu ovim ljudima završio je na način koji nisu očekivali.
“Počeli su otimati hranu dok smo je iznosili i boriti se između sebe da dobiju sendvič, bilo je to kao na scenama koje viđamo na televiziji u kriznim žarištima. Oni su užasno gladni, to je nešto čega nismo do sada bili baš svesni, pošto nam prije nisu tražili hranu, već stvari za bebe, odeću. Međutim, promenila se struktura izbeglica u parku, poslednjih dana tu dolaze zaista siromašni ljudi”, kaže Gordan Paunović, osnivač radija B92, jedan od Beograđana koji pozivaju građane na solidarnost sa izbjeglicama.
Sa hranom od šatora do šatora
Odaziv je velik, ističe Paunović, ali, kako se i pokazalo u petak u parku, da bi se organizivala veća akcija potrebna je puno bolja logistika – ona države i međunarodnih organizacija, a ne običnih građana.
“Zato smo ljudima dali savet da se ne ide na nake kolektivne akcije, nego da svako donese hranu, ode do šatora, daju to jednoj ili dve porodice”, objašnjava Paunović.
Upravo je to prije nekoliko dana uradila i Ida Prester, voditeljica i muzičarka iz Hrvatske, koja trenutno živi u Beogradu.
Kaže da ona lično djeluje kao “gerila”, kao i mnogi ljudi koje zna i koji donose svoje stvari u park.
Pomoć će stići i iz Zagreba, odakle očekuju kombi pun stvari preko vikenda, koje će, dodaje, pokušati podijeliti po nekom ključu, budući da nema službenih institucija koje bi se time bavile.
Za razliku od tužne scene u petak, kada su se izgladnjele izbjeglice borile za hranu, Ida kaže da sa ljudima u parku prije toga nije imala slična iskustva.
“Oni su bili jako stidljivi da uzimaju pomoć, nisu navikli da njima itko išta daje, niti su oni tu došli prositi, to su jako pristojni ljudi koji su se našli u groznoj situaciji. Djeca su vesela, oni ne kapiraju šta se dešava, a roditelji jako pristojni. Dosta ih je istraumatiziranih, svašta su doživljavali po putu, ali vidim da u njima ima jako puno života, da su svjesni da je najgore iza njih i da su izvukli živu glavu i za sebe i za djecu”, prepričava.
Ono što im građani u Beogradu mogu pružiti, dodaje, osim normalnog ljudskog odnosa, su i higijenske potrepštine, stvari za djecu, garderoba…
“Koliko će se građani organizirati sami od sebe takav će rezultat biti, sve je na nama, hvala bogu da postoji internet da se možemo povezati”, zaključuje.
Podrška ljudi iz BiH koji su prošli isto
Putem interneta i društvenih mreža posljednjih sedmica u sakupljanju pomoći i pozivanju građana da pokažu solidarnost aktivna je i Jelena Milić, direktorica Centra za euroatlantske studije.
Ona je zajedno sa drugim Beograđanima išla danima u park kod autobuske stanice i pitala šta mogu pružiti izbjeglicama, nakon čega je te informacije dijelila na društvenim mrežama.
“Imam osećaj da je to imalo nekog odeka među pojedinim građanima Beograda, jer se u gradu već danima širi talas individualnih građanskih akcija. Naravno, bilo je negativnih primera, pa smo neki dan na televiziji videli jednu ženu kako urla na izbeglicu jer je ostavio prljavštinu u parku za sobom”, kaže Milić.
Ističe da je nevjerovatnu podršku u prikupljanju pomoći dobila od Bosanca i Hercegovaca.
“Ima mnogo ljudi iz BiH koji su prošli to i znaju o čemu se radi, koji znaju da nije samo stvar da ljudima date pare, nego tim ljudima treba ljudski kontakt, komunikacija, da im se povrati dio dostojanstva. Ja nemam odgovore na globalne izazove, ali znam sigurno da deset mobilnih WC-a i moblinih kupatila na autobuskoj stanici neće ugroziti ksenofobičare, jer niko neće doneti odluku da ostane u Srbiji zbog tuševa, a to je ono što njima sada treba”, upozorava.
Osim toga, dodaje, izbjeglicama u parku potrebno je osigurati besplatan internet i SIM kartice kako bi rodbini javili dokle su stigli i povezali se sa drugim grupama izbjeglica, te ih uputiti gdje su pošte i banke kako bi bili u mogućnosti podići novac.
“Zato smo mi kao angažovani građani napravili jednu Googlu mapu, uneli gde su džamije, banke, wi-fi parkovi, gde mogu otići po humanitarnu pomoć, gde je Wester Union. Dajemo im savete koliko šta košta da ih niko ne pljačka. Lobiramo kod hostela da ih puste da se odmore…”
‘Mijenjam lajkove za odlazak u park’
Milić ističe da su to akcije koje mogu da pomognu, “dok se sistemi ne pokrenu”. Za ljude koji im čestitaju preko Facebooka, kaže, ima samo jednu poruku: “Menjam pet vaših lajkova i svaka dva “bravo” za jedan odlazak na autobusku stanicu da im odneste jednu kutiju cigara i upaljač.”
A pomoć građani mogu dostaviti i u Miksalište u Mostarskoj 5, prostor kulturnog centra Mikser, koji je ranije korišten za predstave, izložbe, koncerte.
“S obzirom da je situacija takva, odlučili smo da taj prostor svaki dan od deset do četiri ustupimo volonterima i svima koji skupljaju pomoć za migrante, tako da građani, institucije, donatori donose neophodne stvari za njih, a odaziv je jako velik”, kaže Katarina Ivakić, glasnogovornica Miksera.
Naglašava da je u početku bila najpotrebnija garderoba, a da sada trebaju higijenske potrepštine za djecu i bebe, te konzerviranu hranu bez svinjetine, jer, kaže, poštuju šta ljudi koji dolaze jedu.
“Naravno, ima negativnih komentara, ljudi koji ne mogu da prihvate te izbeglice, a trebali bi što pre, jer kako vreme odmiče moramo da shvatimo da će neki od njih ostati, i mi moramo da vidimo kako oni nama i mi njima možemo pomoći da izgradimo jedan grad koji će primati strance u budućnost.”
U međuvremenu, dio Beograđana umjesto na kafe i izlete nastavlja odlaziti u gradski park, a zahvaljući njima, izbjeglice na putu od rata do života u Zapadnoj Evropi neće doživjeti samo bodljikave žice, pljačkanje, poniženja…
