Nema većeg grijeha nego ostaviti nekoga ko vjeruje u tebe, znao je govoriti dobri naš Džemo.”Ostaviti nekoga ko gleda samo u tebe.Ko te iščekuje, o tebi ovisi i tebi se nada.” Petnaest punih godina kako sam služi svoju Eminu. Petnaest godina kako je prikovana za postelju.Moždani.
Ni govoriti ne može. Ni izraziti osjećaje. A proveo je “rahat” u penziji samo 2 godine. I onda se njegovoj Emini desi… Imaju troje djece. Oni su insistirali da se oni skrbe o njoj. Da je odvedu sebi. Džemo nije htio da čuje.
Napravio je sebi svakodnevni raspored. Ujutro je presvlači, izbriše i nahrani. Onda on dugo pije kafu pored nje, postavi je uz pomoć fleksibilnog kreveta u polusjedeći položaj, i priča joj. Dugo. Predugo. Kao da ostvaruje aktivni dijalog sa njom. A kod nje trajna afazija. Senzomotorna. Niti može, niti zna govoriti.
A on je uporan.Zna pričati o ranijim, prošlim vremenima iz njihove mladosti.Iz ranog bračnog života do sadašnjih svakodnevnih događaja. I to tako temeljito kao da Emini podnosi izvještaj. Kao da joj evocira uspomene na minula vremena. Priča joj o djeci. Njihovim porodicama. Uspjesima. Unucima. Priča o njenim zlatnim rukama u kuhinji. Nadaleko nije bilo takve kuharice. Znali su to i njegovi prijatelji i kolege iz Kombinata kada bi dolazili kod njih. Znali su to i njihovi zajednički prijatelji. Poslije kafe, bi je znao prebrisati mirišljavim maramicama i masirati mjesta pritiska. Za tolike godine nema niti jedne dekubitalne rane.
Medicinari bi rekli:”Savršena njega.” Onda bi je dugo češljao i poslije ostavio da odspava do ručka. Poslije ručka bi joj ponovo dugo pričao.I tako svaki dan.To je radio i kada su djeca tu. Oni bi se znali čuditi koliko snage i ljubavi u jednom grubom fizičkom radniku Kombinata. Kada bi ga upitali kako izdržava sve ove godine,znao bi reći:”I to je premalo koliko je zaslužila. Ne mogu joj se nikada odužiti. I to je najmanje što mogu uraditi za nju. Godine su to. Vidjećete.To prevazilazi ljubav. To je nešto mnogo veće. Ne znam vam kazati što, ali veće je. Sve do danas.. Danas je prestalo..
Jer danas ga nema više. Njega. Našao ga sin Nusret u kupatilu preko kade. Pripremao svojoj Emini kupku. Otišao prije nje.Tolike godine ona bolesna.Tolike godine pažnje, njege i nesebične cjelodnevne ljubavi. Mnoge generacije će pamtiti toliku požrtvovanost i hizmet. I ljubav.
I suosjećajnost. Nešto što je danas tako rijetko. U domenu nemogućeg. Određeno je , da njegova duša prva ode svome Gospodaru.
Kada su se danas okupila djeca oko Emine, ona je shvatila. Iako afazična da nema njega. Njegovih ruku. Njegovoga glasa. I dvije krupne suze se otkotrljaše iz krajeva oka niz Eminino bezizražajno lice. Jer zna. Osjeća. Da bez njega neće dugo..Da je otišao njen skrbnik. Pratitelj. Životni drug. Nezamjenjiv oslonac i podrška.
Da je sa njegovim odlaskom i njeno pri kraju.Napolju kiša ne prestaje padati, kao da oplakuje Emininu sudbinu. Kao da dodaje dodatni dekor tuge, a noć lagano i neprimjetno spusti svoj ogrtač na naše malo mjesto ovijeno tugom.
Elvir Peštalić
